Online povezivanja su specifična po tom pitanju. U njima možemo izraziti osjećaje bez da se vidimo u stvarnosti. To donosi neke dobre, a s time i neke loše stvari. Nalazili se mi na Sjevernom Polu čavrljajući s pingvinima ili u prašumama Južne Sahare loveći Kobre, danas imamo sposobnost doseći bilo koga, bilo kada, i bilo gdje — sve u treptaju jedne sekunde.
Početkom 1980-ih, osobna računala su predstavila tu opciju. Po prvi puta u povijesti, mogli smo utipkati nešto na tastaturu te vidjeti pomicanje točkica na ekranu. Ono što smo nekoć pisali i brojali na kamenu, računala su sada spremala za nas. Nije prošlo puno vremena prije nego što su firme poput Miscrosofta, Adobe-a i Oracle-a prepoznali veličinu ovakve prilike te digli to iskustvo na novu razinu.
Zatim, početkom 2000ih, točnije 2007., rupa u svemiru se otvorila: Steve Jobs je predstavio svijetu iPhone. Ovaj put, ne samo da smo upravljali računalom rukama, već nam je to računalo bilo u samoj ruci — sve bazirano isključivo na principu dodira. I s revolucijom takvih pametnih mobitela koji su stali u džep traperica, nedugo poslije, doživili smo i prvu eksploziju društvenih aplikacija poput Snapchata, Instagrama i Tindera.
Danas, nekih 14 godina kasnije, rupa u svemiru se ponovno otvorila. Ulazimo u doba u kojem računalo dolazi još bliže “pameti” i postaje dio nas — u mediju koji je najjednostavniji i najintuitivniji za ljude, a to je: zvuk. Danas, iPhone više nije najbrže rastući segment Apple-a, gotovo najvrijednije firme na svijetu. Na njegovo mjesto došle su zvučne tehnologije — konkretno, osobni asistent Siri i AirPods slušalice. S time na umu, najbitnije pitanje za postaviti si je: koju bitnu ideju još nitko nije pokazao svijetu?
Čini se da je pravo mjesto za započeti našu istragu u svijetu online povezivanja. Upravo u tom svijetu, mlade generacije se doimaju dosta izgubljeno. Kroz fotošope, filtere, i chit-chattanje, nekako je sve izgubilo svrhu. Autentičnost je nestala i emocije su bačene na stranu. Koliko god je gledanje i swajpanje slika donijelo sreće, toliko je donijelo praznine i depresije koja se uz Koronavirus i izolaciju samo povećala.
E sada, kako promijeniti to? Predlažem da taj odgovor probamo pronaći u najjednostavnijem i najintuitivnijem mediju svima nama, a to je: ljudski glas.
Ljudski glas je, sam po sebi, intiman i jedinstven svakome od nas. Ne može se ”fejkati”, ne može se prekriti. Kroz njegovu dubinu, visinu, brzinu i ostalo, glas ima sposobnost prenijeti svih 24 emocija. Ako jedna jednostavna rečenica “Hej, kak si?” ima samo jedno značenje, zamislite si koliko značenja može imati ima kada je čujemo od nekog.
U društvenim aplikacijama, glas je dugo vremena zapostavljen. Od silnog ”tekstanja” na jednoj strani i video poziva na drugoj, zaboravili smo da postoji “zlatna sredina” — nešto intimnije, a opet ne prenapadno. Baš u toj zlatnoj sredini, glasovne poruke su se pokazale kao odličan kandidat za rješenje našeg problema površnosti. Kroz njih, više ne moramo pozirati i praviti se savršenima, već možemo pokazati našu pravu stranu, odnosno, reći ono što mislimo.
Danas, gotovo svaka mlada osoba koristi glasovne poruke. Njihova ljepota je da su spontane, lagane za snimiti i ono najbitnije, autentične. Naravno, površnost nije nešto što se njima može potpuno spriječiti. Kao ljudska bića, uvijek ćemo imati predrasude. Ali kroz pravi dizajn — kroz pravi način — mi imamo sposobnost preći preko najdubljih predrasuda, vratiti se na prave vrijednosti i postati manje površni. Ako slika govori tisuću riječi, zapitajmo se: koliko ljudski glas vrijedi?
