Kolumna Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Pronašla sam neki dan na dnu ladice zlatnu medalju s turnira u nogometu dok sam bila u osnovnoj školi. Koliko je to divna priča svjedoči činjenica da imam apsolutno dvije lijeve noge za nogomet, a kako sam od zlatne nogometašice danas došla do kolumnistice koja i u stanu tipka u štiklama, pojma nemam. Bio je to turnir na kojemu se unaprijed znalo da će pobjedu odnijeti kao i svake godine standardno nepobjedive cure koje su trenirale za najveći ženski zagrebački klub i čija polovica prvog sastava je igrala za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju. U gradu u koji u to vrijeme kada si išao, kao da si išao u Australiju. Danas je samo malo veće selo.
I nas desetak curica sa sela svejedno se odlučilo prijaviti na taj turnir u veliki grad u kojemu se unaprijed znao pobjednik. Što želja zna što je nemoguće. Mislim da nema tog plavookog momka i tog prvog dejta koji se mogao mjeriti s tim uzbuđenjem koje je vladalo u našim novoosnovanim i još kaotičnim nogometnim redovima u kojima nije postojalo ništa osim desetak curica koje se pokušavaju rasporediti smisleno po terenu i ne letati kao muhe bez glave. Nismo imale trenera, nogomet prije toga nismo trenirale nikada, osim mjesec dana pred turnir svaki dan k’o manite po kiši, suncu i ledu. Znate kako to već ide s tim naglim željama. Sreća nam se mogla mjeriti u tonama, strast također. Nismo imale dresove, posudile smo od muškog nogometnog kluba iz sela. One njihove štucne došle bi nam kao halteri, a dresovi kao mini haljinice. Da ne lajem sad. Al nije smetalo. Ni najmanje.
Svakoga vikenda pred utakmice bismo se kako znamo i umijemo umilile mami i tati da aktiviraju nekoliko auta i odvezu nas u grad, a njima je sve to skupa bilo tek – Odvest ću vas da me se manete više. Pogotovo kada bi skužili da u tu svrhu kuća blista od poda do stropa, uključujući i tavan i podrum i dvorište i prostor ispred susjedne kuće s lijeve i s desne strane. Kasnije ćemo tek saznati da malo suptilnosti u životu nije od škode. Nikada neću zaboraviti te lavine „evo moji će vozit“ SMS-ova koje su se proslijeđivale kao štafete.
Osvojile smo turnir.
Kakav je to šok bio u nogometnim županijskim redovima, riječima se ne da opisati.
Ono što želim reći je da sam ja najnetalentiranija osoba na svijetu za nogomet. Stvarno jesam. Ali ima jedna stvar koju volim kod sebe. Odmah sam se sjetila Willa Smitha kada je rekao nešto s čim mi je lako poistovjetiti se, a glasi: „Jedina razlika uvezi mene je ta što možeš biti pametniji od mene, možeš biti talentiraniji od mene, možeš biti više seksi od mene, ali ja imam to da mogu umrijeti radeći za ono što volim.“ I završio rečenicom: „Ne želim biti ikona. Želim predstavljati ideju. Ideju da je moguće.“ Zvuči kao definicija s kojom se da živjeti. Pustimo logiku. Ona nam služi da preživimo. Držimo se mašte i vjere. One nam služe da živimo.
