Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Dakle, ako postoji osoba koja je sve u životu učinila s puno truda, volje, po pravilima, eto je u mom ogledalu. Što se dogodilo pa moji životni rezultati nisu odražavali niti pet posto toga? Ovo je činjenica na kojoj većina ljudi zastane te olako zaključi. „Tu se radi o sreći!“
Znate o čemu se ovdje radi? Ovdje se radi o odgoju u kojem su pravila vođena strahom. „Mora se…“, „Red je…“, „Što će drugi reći…“, „Tako svi rade…“ , „Svi su važniji od tebe. Ti ustvari ne postojiš.“ Znala sam ja probijati ta pravila, pogotovo kad bih osjetila kako se „gušim“, međutim, nisam ih probijala iz prave emocije. Kad sam shvatila kako nešto nije u redu? Kad sam dobila svoju djecu. Kako?! Jednostavno sam dobila tri totalno raličita smotuljka, jedno od njih s poteškoćama u razvoju. Sve, ama baš sve okolnosti oko mene izokrenule su se u koreografiju strave i užasa. Ja sam doslovno, ali doslovno stajala i slušala odrasle ljude koji su me odgajali (Ovdje nikoga ne krivim, dapače, sve što su učinili, učinili su iz najbolje moguće namjere. Svakako sam se pomirila s tim kako ću i ja nešto „zasrati“ ili već jesam, pošto nismo savršeni. Svatko ima svoje lekcije za naučiti, sasvim sam pomirena s tim.). Ono što sam slušala i gledala bilo je crnje od najcrnje kronike: „Nemoj pokušati raditi ovo, nema ništa od toga. Nemoj pokušati raditi ono, teško je. Nemoj se smijati, čemu se smiješ, život je muka i tragedija. Ne možeš ovo, ne možeš ono. Život je težak, tragičan. Čuvaj se, ako li samo iziđeš iz kuće, postoji jedino šansa kako će se dogoditi neko ‘sranje’.“.
U jednom sam trenutku počela hiperventilirati. Strah me obuzimao preko čitavih atoma bića. Inat u meni je govorio: „Ako je ovo istina, čemu onda život. Ako oni misle kako je život crna tragedija, zašto uopće žive? Jer se mora? Užas! Kako ću ja odgajati djecu na isti način? Ja želim odgajati sretnu djecu. Bogme i sretnu sebe“. Ispod svega je isplivala istina. Ne ona koja se nauči ili negdje pročita, već ona koja se unutar sebe zna i osjeti. Ta je istina govorila: „Život je predivan. Život je radost. Bez obzira na okolnosti, ti si život. Ti si radost. Imaš u sebi sve što ti je potrebno.“
Sve od tad, ja sam „odlijepila“ rušeći u sebi stare, nametnute, strahom naučene programe i gradeći nove. Skidala sam sloj po sloj uvjerenja, kako bih osjetila svoje biće. Koje nije strah! Već radost, ljubav i život! Čudom me gledaju već godinama, jer evo sam skroz „pukla“. Ne slušam vijesti, upalim glazbu. Kad mi se smije, smijem se. Kad mi se plače, plačem. Sad sam službeno na drogama. Pa me pitaju kako se zove ta droga. Zove se „život u meni“. Kako to uopće objasniti, ako toga nema kupiti u trgovačkom centru? Svaki dan postavljam sjedalicu pred ogledalo. Pa guram jedno, drugo i treće. Idemo! „Ja sam dovoljno dobar/dobra!…„ Nastavi niz. Nakon toga guram i sebe. Pokušavam što više raditi ono što me veseli. Bez obzira što je dosta toga što me veseli neprofitabilno. Pa je svima čudno. Samo, ja ne želim umrijeti pa otići u najmodernijoj Verasace čupavoj bundi jer je „in“. Hebe me se! In mi je da odem s milijarde trenutaka života i radosti skupljenih u zjenicama. Djeca će svakako imati svoje želje. To je razumljivo. Neće se poklapati s mojima, to je također razumljivo. Međutim, neću ih odgajati u tonu: „Ne može se.“ Već ih odgajam u tonu:“ Može se!“ „Zašto ne?“. „Pokušaj, jednom, dvaput, triput, stoput,… Ne boj se pogreške. Samo onaj tko ne pokušava ne griješi.“
Svakako sam mislila kako sam jedina osoba u ovom procesu. Zatim sam, nakon 18 godina sjela za stol sa svojim kolegama iz osnovne škole. Povukla su se mnogobrojna iskrena pitanja. Grohotom smo se smijali. Jedno je odselilo u Irsku i psuje na državu. Drugo se od straha iz preživljavanja prilagodilo državi na način na koji ovo što je pobjeglo u Irsku, osuđuje. Dok se sve ustvari desilo od straha. Nas dvije s završenim fakultetima, razgoračeno spoznajemo kako najviše zarađuje osoba s zanatom. No, to je zanat kojeg obožava, oduvijek je htjela raditi upravo to i upravo je vjerojatno ta radost dovela do toga. Država sigurno nije. Nas dvije izlazimo vani, te pucamo razgovor. Jedan od onih rijetkih, usklađenih. „Izgleda kako se nitko još uvijek nije pronašao. Svi smo još uvijek pomalo izgubljeni.“ Pucamo od smijeha. „Nego, što ti misliš zašto su neki sretniji, iako ne odrade ni pet posto trudom? Meni se čini, nakon svega, kako se radi o samopouzdanju.“, iznosi mi svoje mišljenje. „Upravo se o tome i radi. Sad ga trebamo same učiti. Pa s njime odgajati i djecu.“., odgovaram. „Znači, ne trebamo u politiku? Može se?“., ona puca od smijeha. „Ne trebamo!“, odgovaram. „Može se! Biti sretan, raditi ono što voliš i ne umrijeti od gladi. Pa i imati Versace u ormaru. Odnosno ne imati. Ovisi što te raduje. Sve se može.“ Nastavljamo veseo razgovor s radošću u očima. Eto još jedne uspomene za kutiju mog postojanja u ovoj dimenziji.
Dakle, vi ste kugla radosti i ljubavi. Vi ste život. Vi ste mir. Ovo ne znači kako nećete osjetiti poraz, pad, tugu,… Ovo znači kako ste ispod svega toga vrijedni, itekako važni i možete. Imate želje, možete ih ostvariti. Međutim, sve su vaše želje potaknute iz jednog razloga. Vi se želite osjećati dobro. Zato ne morate čekati. Osjećajte se dobro, sada i ovdje. Želje će se ostvarivati, dolaziti i prolaziti. To je sastavni dio života. Međutim, život je radost. Ako si dozvolite odbaciti reagiranje iz straha, a dopustite reagiranje iz ljubavi. Koja je u vama.
