Nedjeljom čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Ponedjeljkom, i još pokoji dan u tjednu, uzmem si slobodu izbora da ustanem prije pet ujutro. Začudo, nemam problema s alarmom jer mi je bioritam već shvatio kakav je režim sljedećih godinu dana. Tako sam ustala prošli tjedan, magla i noć još uvijek da se ne vidi prst pred nosom i krenula na posao. Ispred redakcije skužila sam da stvarno moraš prebaciti stanje uma da bez obzira na sve sitnice koje te ujutro mogu izbaciti iz takta, voliš ono što radiš jer ako ne pronalaziš jednu svijetlu točku – piši propalo.
Spoznaju je trebalo zabilježiti Instagram storyjem i tu se otvorila Pandorina kutija hrvatskog nezadovoljstva.
Kroz taj dan dobila sam nekoliko upita kako mogu voljeti posao na tom mjestu, ne znam je li referiranje bilo upućeno dijelu grada ili redakciji kao takvoj i kroz retke kako uopće mogu napisati da volim išta u ovom raspadu sistema.
Posljednjih godinu dana život mi ide u smjeru u kojem sam zacrtala da iskoristim svaku priliku za rast i napredak, bez obzira jesam li u Zagrebu ili negdje drugdje. Izgubila sam taj osjećaj da je „drugdje bolje“, što ne znači da se dugoročno vidim u Hrvatskoj.
Ako ti drugi tupe kako je sve u glavi, a ti kolutaš očima jer na velikim ekranima se izmjenjuju političari i ostale sumnjive persone koje kradu i lažu, i samim time ti ubijaju volju za životom, vrijeme je za zapitati se kako doista jedan političar utječe na tvoj život i kakva si osoba kad dopuštaš da neki vanjski faktori kreiraju tvoje (ne)zadovoljstvo?
Davno sam povukla paralelu je li ikad ikakva vlast utjecala na moj život direktno, na bolje ili na gore!? Nije. S nečijim stavovima sam se mogla složiti, s nekima nisam, no ništa od navedenog nije utjecalo na moj uspjeh ili neuspjeh na faksu, posao, svakodnevni život… Ništa, osim mene same te mog (ne)rada.
Većina mojih poznanika i prijatelja se odselila u inozemstvo. Neki iz razloga jer su od srednje škole znali da žele živjeti vani i putovati, drugi, kojih je većina, iz frustracije. Frustracije prema sebi jer nisu niti pokušali napraviti ništa, drugi su im uvijek bili krivi, država prva, pa je bilo jednostavnije spakirati kofere i reći doviđenja, samo kako bi nakon godinu dana mogli drugima soliti pamet da su budale jer su ostale raditi za svoj boljitak.
Osobno, ne smatram nekim uspjehom pranje čaša u inozemstvu nakon sedamnaest godina školovanja i ulaganja u obrazovanje jer bez obzira na plaću, i dalje pereš čaše. Niti jedan posao nije sramotan, ali sramotno je prodavanje muda pod bubrege jer jedina razlika je što ne poslužuješ frendove iz kvarta pa je sramota malo manja, možeš doći na more kao baja s par sto eura i nosom parati oblake.
S druge strane, izrazito poštujem ljude koji grade karijeru po vlastitim vrijednostima i odlaze u inozemstvo jer su im se pružile prilike za napredovanje koje ovdje čekaju godinama.
No, da se vratim na prvobitnu misao, sve sam više počela promatrati što netko radi, a malo manje slušati ono što govori. Iz tog razloga sam odavno prestala slušati opaske kad mi se krenu nabrajati razlog zašto ne bih trebala voljeti ono što radim, a da sam slušala te pametne savjete već od srednje sad bih vjerojatno i sama bila frustrirana u Irskoj za nekim šankom govoreći kako su mi za sve uvijek drugi krivi.
Javno reći da si sretan baš tamo gdje jesi, radeći ono što voliš je automatizam kojim se na ovim prostorima dolazi na stup srama jer je jednostavnije prikloniti se masi koja je zaboravila da je jedino ona odgovorna za svoj život, sve ostalo su olakotne okolnosti kojima testiraš koliko si zapravo jak ili slab.
Često mi na društvenim mrežama iskoči status mlade osobe, čak mlađe od mene, koja je odlučila preuzeti odgovornost nad svojim životom i pokušati napraviti nešto od sebe ovdje i sad, bez čekanja da se nešto popravi, da joj netko pomogne, da nađe par dobrih izgovora za pakiranje kofera… I redovito se ispod tih statusa skupi nekolicina koja će sve svoje frustracije i nezadovoljstvo izbaciti u komentarima…
Za desetak godina ta ista masa pljeskat će i slaviti tu istu osobu jer doći će trenutak kad će ju mediji proglasiti “nacionalnim herojem“, a nezadovoljni pojedinci poznati su po tome što im treba glorifikacija, koju mediji upakiraju kao inspirativnu priču, kako bi sami shvatili vrijednost onog što mogu napraviti.
Iako, neki ni tad ne shvate da sve što ti je potrebno već imaš u sebi…
