Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Dragi ljudi, prije svega, sretan vam Božić!
Kada biste poznavali uobičajenu mene za vrijeme Božićnih blagdana i mene ovih tekućih blagdana, pomislili biste kako se ne radi o istoj osobi. Dosadašnja ja, toliko je entuzijastično, svake godine, pripremala atmosferu oko Božića, pa mislim kako trideset prosječnih ljudi nije imalo toliko volje i pozitivnog ludila. Male sitnice, razmišljanje o skoro pa svakoj osobi koje se sjetim, što bi joj donijelo osmijeh na lice, dok otvara poklon. Što svi vole jesti, piti, kakav se stolnjak slaže s ostatkom namještaja? Svijećice, lampice, sobovi, drvce, kuglice posložene po PS-u. Pjevanje božićnih pjesama, pa čak i ostavljanje kolačića te mlijeka za Djeda Božićnjaka, kako bi se okrijepljen vratio u dimnjak. Dakako, uz gašenje vatre prije nego djeca zaspu, jer: “Moraš ugasiti vatru, kako će se Djed Božićnjak spustiti niz dimnjak, spalit će se skupa s poklonima!”. Gasi vatru dok ne zaspu, zatim je pali ponovno da se ne smrzneš. Lijepo je sve to, dapače, predivno. Predivno je imati volje, stvoriti bajku, usrećiti ljude. Uistinu je! Ja ni za što ne bih mijenjala tu svoju volju, optimizam i ludost! Najviše sam, dakako, pažnje ulagala u poklone za djecu. Ako se dakle, zatraži dijamant, nešto ćemo smisliti!
Nemam pojma što se dogodilo ove godine, pa se ne prepoznajem. Dakle, sestra izjavi kako smo se prošle godine obiteljski okupili kod nas, ove bismo mogli kod nje te izrazi želju da djeca dođu tri dana prije mene kod nje. Mislim se onako, jel’ to uredu? Srećom, autoimuna bolest se nakratko javi, kao signal u kojem bi smjeru trebala ići odluka. Može! Ova bi mlađa pravila problem jer nema mamice te ne želi ni s kim otići. Međutim, otkad je bila malena, primijetili smo kako je znala zamijeniti mene i sestru, kad bismo boravile u istoj prostoriji. Nismo iste, ali imamo potpuni isti glas i trenutno, istu boju kose. Dakle, super je imati sestru.
Prva dva dana sam se izležavala na kauču, valjajući se od spavanja do buđenja. Uzduž i poprijeko. Ni to mi nije bilo jasno, jer otkad poznajem sebe, izležavanje je nešto što ja ne radim. Pobogu, pa to je nemoguće, toliko toga ima što moram i toliko toga što želim. Spavanje i ležanje je gubitak vremena. Kad evo stiglo vrijeme, bliži se Božić, dućan me još nije vidio. Kolači me nisu vidjeli, metla me nije vidjela. Zadnji dan, s guštom, uredim kuću, izvadim prošlogodišnje ukrase. Uživala sam u spontanosti, miru i tišini, mačku koji se igrao mojim kuglicama. Izvadila sam spontano i bez previše razmišljanja kupljen božićni stolnjak, te otkrila kako je sasvim spontano ispao savršeno usklađen s ostatkom ambijenta. Otkrila sam ljepotu spontanosti, neopterećivanja, neudovoljavanja svemu i svima.
Sestra je svakodnevno slala slike po kojima sam vidjela kako moja djeca žive božićnu bajku. Milijarde figurica, pekli su zajedno božićne kolačiće, bojali ih, pjevali božićne pjesme, posjetili sve moguće božićne sadržaje po gradu. Dakle, sve ono što sam do sada ja organizirala. Ja sam nakon trideset i nešto godina, napokon odlučila za jedne blagdane pokloniti nešto sebi. Makar to bilo dvodnevno uživanje u tišini i ležanje na kauču. Makar to bilo jednom, totalno “nemoranje” i neželjenje onoga što želim svake godine i u čemu uživam. To sam si poklonila, makar jednom u životu. Neće to kod mene potrajati vječno. Ipak sam u suštini, onaj drugi tip. Sve u svemu, nekoliko minuta prije polaska autobusa, u kolodvorskoj vrevi, sjetila sam se. “Što mi je ove godine? Ja nisam vlastitoj djeci kupila poklone za Božić.” Uskačem u kolodvorsku trafiku, nalazim tri sitnice, prilagođene karakteru svakog od njih i kupujem. Cijena, sitniš. Namjera, s ljubavlju! Dolazim, trče mi u zagrljaj. “Mamice, mamice!!!” Punih pet minuta, zatim kreću pitanja: “Što si mi kupila?” Pitanje koje sve češće čujem. Otkud god se vratim. “Što si mi kupila?” Ponekad se upitam, zovem li se ja: “Što si mi kupila?”. Mrtvo hladno, s osmijehom, odgovaram: “Evo, sebe sam vam kupila! Ako to nije poklon, ja ne znam što jest!”. Blijedo me gledaju. Malena me budi usred noći s pričom, koliko još buđenja do poklona ispod božićnog drvca. Nastavljam spavati. Badnjak je, ustajem, pjevam s njima božićne pjesme i plešemo. “Evo, vidite, ovo je ljepota Božića!”. Mali odgovara: “Hm, ja jedva čekam da prođe Badnjak pa da ustanem ujutro.” Ne pitajte me zašto, znate zašto. Duboko dišem, zatim se sjetim onih Božića kada si znao točno što ćeš dobiti ispod bora, svake godine. Čokoladu! Jednu jedinu, mliječnu čokoladu. Znao si i opet si se pravio kako ne znaš. Bez obzira što si znao, širio si oči svaki puta od oduševljenja dok si odmotavao čokoladu umotanu u stare novine. Nikakav, molim, ekskluzivni 3D škljokičasti papir za umotavanje. Ja ne znam je li bilo što slasnije od te čokolade. “Vidi, Isus me se sjetio! Baš super! Hvala mu!”.
Vremena su se promijenila i super je imati više. Svakako je u redu što živimo udobnije u svakom pogledu. Međutim, osjećaj je ono što čini sve. Sad, nemam pojma može li se nešto po tom pitanju učiniti. Pojma nisam imala niti kako mi je drugo ime: “Što si mi kupila?”. Sasvim se mirim s tim. Bitno je da ja znam “kako se zovem”. Sretan vam Božić i ne zaboravite kako je predivan ambijent prva liga, međutim, ne zaboravite kako je ljepota Božića i blagdana u darivanju nečeg sasvim drugog. Onoga što se ne kupuje u dućanima. Sasvim to ne zaboravite. Pogotovo ne zaboravite kako se ni vi ni drugi ne zovete : “Što smo si kupili?!”
