Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Dobro jutro,
ja se zovem tvoja autoimuna bolest i opet sam te probudila. Znam, mrziš me! Ta kako i ne bi kada te već poduže vremena mučim. Donijela sam ti ogromne količine fizičkog bola, stiskanja zuba, nemoćnog slijeganja ramenima većine liječnika. Da, ja sam u tvojim očima nemoguća kuja koja se pojavila da te izmuči i odvede do mjesta beznađa. Sasvim mi je jasno i sasvim prihvaćam kako me u ovom trenutku, dok te ponovno „budim“ iz uljuljkanog sna sigurnosti, mrziš. Pitaš se što želim od tebe i zbog čega te neumorno ne puštam u miru, a sve si živo pokušala.
Sve si živo pokušala iz mržnje prema meni, da me se riješiš, pa nastaviš dalje sanjati svoj uljuljani san o sigurnosti komforne zone vlastitog života.
Ono što ne vidiš i ne shvaćaš, a jednom hoćeš i tek tada ću te ostaviti na miru, jest činjenica kako sam se ja pojavila u tvom životu iz ljubavi prema tebi. Zvučim bahato, jer kakva to ljubav toliko boli?
Pa saslušaj sada. Autoimune bolesti pojavljuju se kada organizam počne uništavati sam sebe. One nisu kazna, one su dar. Ja imam svoju priču i moja je priča uvijek za tebe, nikad protiv tebe.
Stoga saslušaj moju stranu priče.
Morala sam se pojaviti, kako bih te krenula vraćati tebi. Ti uopće sama sebi nisi postojala. Postojali su drugi, postojale su tvoje uloge u životu, sve je vanjsko postojalo, osim tebe. Ti uopće nisi imala pojam o sebi. Pojam kako ti postojiš, pojam kako si stvorena, kako imaš srce, vlastito srce koje pumpa krv i koje je važno. Kad si mu zadnji put čula glas? Kada je tvoje mišljenje i tvoj pojam onoga što jesi i što želiš biti bilo važno? Nikada, uvijek je bilo važno da zadovoljiš tuđe slike i očekivanja o onome što trebaš biti i onome što jesi. Kada si upitala sebe je li to ono što ti sama želiš ili ono što ti sama jesi? Vidiš li sada zbog čega sam se ja pojavila u tvom životu? Kako bih te natjerala neka se napokon više čuješ, vidiš i osjetiš. Neka se „probudiš“ iz sna uloga koje nisi ti, iz sna svega što misliš kako trebaš biti. Dok si ustvari jedino trebala biti ti, upravo takva kakva jesi. Tu sam kako bih te istjerala iz udobne zone komfora u koju si se uljuljala, misleći kako živiš, dok ustvari nisi niti postojala. Znaš to i sama. Toliko si stvari, istinski važnih tebi, napravila, otkad sam se pojavila u tvom životu. Doduše, stiskajući zube i uz bol. No, ja nisam imala drugog izbora. Nisi reagirala dok sam te lagano tapkala po biću. Stoga sam morala početi boljeti jako, jače i najjače.
Dok me još uvijek psuješ jer te ne puštam u miru, jedan dio tebe je svjestan koliko te volim i što sam učinila za tebe. Onaj dio tebe koji je osjetio ljubav prema sebi u najgorim mogućim izdanjima, onaj dio tebe koji je ustao, stisnuo zube i ostvario snove koje si ranije ušutkavala i prespavljivala, jer nisu bili važni. Onaj dio tebe koji razumije sebe i kada si svima oko sebe nerazumljiva. Onaj dio tebe sam koji te pomeo s krivih puteva i postavio na tvoju cestu. Znam, nije bilo lako, znam, boljelo je.
Isto tako znaj, koliko god čudno zvučalo, ja sam ovdje iz ljubavi prema tebi. Onoj tebi koja se tek mojim prisutstvom počela buditi, postojati i živjeti sebe.
Jednog dana ću otići, kad budem sigurna kako si naučila lekciju. Sve dotad, koliko god ti bilo neshvatljivo i nepojmljivo, ovdje sam iz ljubavi prema onoj pravoj tebi. Ovdje sam kako bih te probudila iz sna u život.
Volim te…
Tvoja autoimuna bolest!