Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Znate one šaljive slike u kojima je prikazan mozak mame jednog djeteta kao jaje u komadu, a mozak mame troje djece kao smrskano, razljepljeno jaje?! Sigurno znate.
Takvo nešto mi se počelo događati kad sam dobila treće dijete. Osjećaj je bio pomalo čudan, nesiguran, zbunjujući, no u jednu stranu i oslobađajući. Nekako dođeš do faze u životu kada shvatiš kako mozganje i nije nekakva sjajna stvar, stvari ne idu po planu i sasvim je „cool“ prepustiti se svemu jer više niti nemaš izbora, no prepustiti se.
Dakle, od jedne sasvim „držim sve po špagu“ (dalmatinski naziv za konop) iliti prevedimo, „ja sve kontroliram“ osobe, došlo je do „ne znam u svako doba dana niti kako se zovem“ osobe. Mogu vam reći kako je amnezija jedna sasvim sjajna stvar i počela sam uživati u njoj. Od puste zbrke, gungule i zunzule, ja sam počela potpuno počela zaboravljati tko sam bila i tko sam mislila kako jesam, te počela voljeti ono što jesam točno u trenutku u kojem se nalazim. Ajmo to tako reći, počela sam osjećati ljubav u sebi, te sam počela osjećati kako ta ljubav uvijek postoji, te nije ničim uvjetovana. Nikakvim okolnostima, vanjskim obilježjima iliti nametnutim normama. Sve dotad sam bila super zgodna, sređena koka koja uopće nimalo nije voljela sebe iznutra. Nije imala niti pojma kako ona je ljubav, u kakvom god se stanju nalazila.
Pazi sad komedije života. Odjednom, na vani kaos, u meni milina. Kad je došlo treće dijete, na vani se sve razbombalo. Ovo je danas otišlo sve u „tri p.m.“, iskreno neka vam kažem. Svako dijete danas ima dijagnozu, kako i ne bi, jer smo rođeni različiti. Tako, iskreno neka vam kažem, da smo mi rođeni u sadašnje doba, svi bismo imali dijagnozu. Jer moramo nešto izmišljati, sve kako ne bismo mijenjali sulude sisteme. Onda moramo svoj djeci okačiti dijagnoze. Pravo sam počela u jednom trenutku hodati po kući, smorena pustim nalazima, pozivima, institucijama i raznoraznim sustavnim, „p.m.“, te zaključila kako svi skupa kolektivno imamo dijagnoze, uključujući i one koji ih postavljaju. Što ćeš sad, sustav je sustav, da ga hebem, ne mogu ga zaobići, kad sam već, jel’ da, mudro htjela u današnje vrijeme, imati troje djece. Tako sam uzela vješto baratati svim tim, no tijelo mi se pod pritiskom počelo raspadati. Kako li neće?
Nisam li ni oči otvorila, penje mi se na glavu troje djece, uključujući i mačku. Svi me vole, jako sam sretna zbog toga, no dajte mi makar kavu neka popijem pet minuta u miru. Ma kakvi, najprije sedamsto poljubaca, sipaj mlijeko i pahuljice, mački sipaj njenu hranu. „Meni se piški, meni se kaki, meni se,…“ Obavim sve, kuham kavu, prolijem pola po podu, jer sam još pospana. Izlazim vani, gutljaj… „Upali mi crtić!“ Upalim crtić, vraćam se vani, gutljaj neopisivi gutljaj mirisne kave, krenem na drugi. „Ja bih bojala, daj mi papir i bojice,…“ dajem papir i bojice. Oblači, razvozi, ljubi, grli, mazi. U kući samo čujem klik jedan, klik drugi, klik treći. Gotova mašina od suđa, gotova mašina od robe. Jesam sad u miru? Klik, gotova druga mašina od robe. Kuhaj punu astronomsku zdjelu hrane, s ljubavlju. „Meni je ovdje kapula, ja ne volim mrkvu, kako si to zaboravila?…“ Prestat ću kuhati! U koliko je sati jedan trening, u koliko je sati utakmica, kada su vježbe kod logopeda, kada su vježbe kod defektologa? „Meni trebaš kupiti za sutra svijetleći hamer papir na jednoroga za u školu!“ (U 21:00 navečer, reče jedno.).
Diši, Ivka, diši. Sad je predstava u vrtiću, sad je izlet u školi. Doktor zove, ono treće treba cijepiti. Procjene za školu, sedamsto pregleda. Deveti doktor zove, morate još obaviti te i te pretrage. Istodobno, stiže proljeće, treba urediti vrt, posaditi cvijeće. Svaki dan učim slova, brojeve, engleski, istodobno potpomažem prijateljicama neka izguraju. Imam milijardu planova, a dan traje 24 sata i ja jedna. Organizam popucao. Skroz naskroz. Svađam se s njim. „Ne možeš popucavat, meni se živi, puna sam volje za životom!“ Ne da majci, puca po šavovima. Što je, tu je. Svaki drugi dan završavam na injekcijama. Ali, kako se manifestiralo? Manifestiralo se na vani. U obliku kožne bolesti. Dakle, gospođa kolumnistica, nekad, kad je bila crnokosa zvali su ju, Monica Bellucci, kad je bila plavokosa, zvali su ju, Marylin Monroe. Vjerujte mi majci, nije se tada voljela. Kud baš sad, osuta od glave do pete, kad krene tijelo popucavati sav stres i preopterećenje, ja se zavoljela. Istinski, pošteno, iznutra. Vjerujte mi, kad to krene, ja vam nemam veze s ovim slikama s društvenih mreža, koje su uslikane u stabilnom stanju. Ja u tim akutnim stanjima izgledam poput, malo je reći, scene iz kakvog dobrog horora s egzorcističkom temom.
Tako jedno jutro ustanem, krenuo osip. Stisnem zube, samo neka što manje boli, jer pun „k….“ boli. Sjednem u automobil, krenem obavljati stošezdeset stvari. Skroz optimistična. Trčim s pet fascikli nalaza kod pedijatrice po uputnicu, trčim platit račune, skoknem po blještavi hamer papir, sjednem s prijom na brzopoteznu petominutnu kavu. Ona ima jedno dijete. „Jao, poludi me ova škola!“ Nasmijem se grohotom. Zaboravila platiti dva računa, trčim u drugu poštu, odjednom čekajući red, shvatim. Svi bulje u mene. Tad se sjetim, svi su putem buljili u mene. Ah, da, zbog osipa. Milijardu pitanja, savjeta. Sažalijevajućih pogleda. Tipkam priji poruke. Onoj što je nedavno dobila treće, pa će me razumjeti. „Jebalo mater, jel’ mi baš moralo po koži poizbacivat? Tek sam sad shvatila kako svi bulje u mene. Tragikomedija je u tome što nisam nikad u životu imala više samopouzdanja, nemam nikakav problem s tim. Međutim, vidim kako ljudima smeta.“ Ona se nasmije. „Mene skrpaje želudac, susjedi popizdila štitnjača, drugoj gušterača, treća ima napadaje panike, ali svi skrijemo, tebe je baš „pogodilo“. Ne možeš majci sakriti.“ Nasmijemo se pošteno. „Znaš što, prijo, imam savjet. Kupi ti lijepo turban i počni ga nositi. Tako ćeš se riješiti svih baba koje bulje, a istovremeno ćeš onim prijama koje su ti se prestale javljati kad si napisala kako meditiraš, jer je to „sotonizam“, dati elementa za tračeve.“ Ipak sam se odlučila ne kupiti turban. Volim sebe i kad sam osuta i kad sam manekenka. Kome se bulji, neka bulji. Baš sam lijepo odlučila javno priznati kako se volim i kad sam osuta i kad nisam. Ne treba mi turban kako bih to skrivala. Meni je ovaj osip puno toga donio. Da mi je netko prije deset godina rekao kako ću ovako izgledati i pucati od samopouzdanja, ja bih mu rekla kako nije normalan i kako je to nemoguće. Valjda je to trebala biti moja lekcija. Neka je. Neka se zavolim u svakom mogućem stanju i izdanju, kako me zaboli neka stvar što će reći babe ili ograničene „prije“. Poruka je, volite se, vi jeste ljubav i vi jeste predivni, jedinstveni, unikatni. U kakvom god se stanju nalazili.
Sad idem, već su me zvali sedamsto puta. Moram nositi nalaze, kuhati ručak, vježbati pisano dijeljenje… Držite mi fige neka se ne ospem. Život je lijep!
