Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Umjesto da tako tretiraš psa, trebala bi imati djecu, rečenica je koju sam čula jednom, i sasvim dovoljno da mi se još više zgadi guranje nosa u tuđe maternice, a posebno oni pogledi kad psa uvedeš u tramvaj i staviš ga na krilo (prvenstveno da ne liže ljude po nogama) kao da si nekom djetetu oduzela potencijalnu ljudsku ljubav i empatiju.
Do Slasha nisam imala psa. Kod mene doma postojalo je jedno jedino pravilo, a to je da nema pasa dok sama ne budem u stanju brinuti za njega. No, imala sam mačke, papige, zečeve, ježeve koje sam prisvojila… Da sam mogla birati imala bih životinjsko carstvo.
Ispred DM-a u kojem sam radila uvijek su se skupljale mačke koje smo hranili – turisti, usputni prolaznici, kolegice s posla i ja.
Odnos sa životinjama sam razvijala postepeno iako mačke skoro nikad nisu spavale sa mnom u krevetu niti se penjale po stolu.
Godinu, dvije na faksu bila sam opsjednuta psima, Jack Russellima pogotovo. Pratila bih sve stranice na društvenim mrežama, dijelila kratke šaljive videe tih blesavih pasa i svima se popela na glavu s pitanjem: Kad će pas? Kad će pas?
Sad kad se sjetim tog razdoblja mislim da sam bila nepodnošljiva i svaka čast onima koji su me trpjeli. Ali, onda se dogodio preokret – stigao je Slash i cijeli moj svijet se promijenio u trenutku kad me zapišao pri prvom zagrljaju. Dokaze pogledajte na linku ovdje.
View this post on Instagram
Prvih mjesec dana pakao asimilacije, moje na psa, ali smo od prvog trenutka bili obitelj. Meni to nije samo pas, to je The Pas – pas koji me naučio da ispred svog ega stavim drugo živo biće, koji me naučio strpljenju, većoj dozi empatije, pas koji me naučio da ustanem s kauča kada mi se baš i ne da… Kažu da sam uz tog psa postala nova osoba i da sam sazrela.
Odgajali su me da psi nisu zamjena za djecu. Posebno se to osjetilo pri komentarima na jedne susjede bez djece koji su imali dvije mačke. Uvijek se pričalo kako su luđaci i da će umrijeti sami. Realno, njihov izbor. Iz druge perspektive, možda su neplodni, nekompatibilni, možda su prošli kroz par spontanih pobačaja… Ne zna se, ali nije da se ikoga to treba i doticati.
Komentar da je bolje da umjesto psa imam dijete uslijedilo je predavanjem da sam sad u najboljim godinama s najviše energije kad je vrijeme da se krene s rađanjem. Jedino što mene nitko ništa ne pita.
Ne znam je li jedina svrha ženina postojanja rađanje i razmnožavanje ljudske vrste, a svako biće kojem žena pruži pažnju odvraća joj fokus od majčinstva!? Psi nisu zamjena za djecu jer postoje osobe koje djecu jednostavno ne žele, ne mogu imati ili ne idu glavom bez obzira kroz život da i oni i djeca budu na prosjačkom štapu ili socijalnoj pomoći države.
Većina ljudi za sebe voli misliti kako je otvorena, liberalna i da baš oni znaju kako bi drugi trebali živjeti, pa se iz njih najčešće čuju primitivni komentari poput zamjene psa za dijete.
Ako psu želim kupovati ogrlice, igračke i ostale gluposti to je također moj izbor. Ako moj pas ima svoju dekicu, krevet, poslastice, ja osobno nisam kriva jer je natalitet u državi kakav je, time neka se bavi sustav koji će ljudima osigurati dostojastvene plaće i uvjete života ili neka se ljudi za to pobrinu sami pa onda donose odluke o potomstvu.
Sjedeći za okruglim stolom za kojim sjedimo uvijek Dule i ja smo otvorili temu djece. Njegova teorija je da uvijek ima mjesta i vremena za jedno dijete. Njegov primjer potvrđuje da se drži vlastitih stavova. No ono što je dodao nije me začudilo, a to je da bez obzira na moje godine i moje izbore ili izbore moje generacije u globalu, većina nas je prebalava da se na adekvatan način pobrine da još jedno ljudsko biće.
Nisam mu proturječila jer znam koliko mi trenutno znači moj vlastiti hedonizam i zašto vjerujem da sve u životu ima svoje vrijeme. O djeci prije tridesete nisam ni ne razmišljam jer čak ni mene moji nisu dobili prije tridesetih, a „u to vrijeme“ takav izbor bio je skoro pa nedopustiv.
Prije Slasha sam razmišljala isključivo o psu. Jedno dugo vrijeme vjerovala sam da ne želim djecu, ni danas ni za petnaest godina, no Slash je taj koji je to promijenio. On će uvijek biti pas koji je meni promijenio život, pa čak i trenutno uvjerenje da nisam majčinski tip. Nisam tip za klince općenito, no to ne znači da u pravo vrijeme neću biti.
Zato što sam dijete rastavljenih roditelja ne znači da ne vjerujem u brak ili životno partnerstvo.
Zato što imam psa ne znači da je on zamjena za dijete. Štoviše, u planu je još jedan pas kad Slash malo poraste i on će biti „samo“ pas kojeg ću jednako voljeti i brinuti se o njemu bez da ugrožava razmišljanje o djeci za nekoliko godina.
Na kraju dana, ženski izbor nije sveden na pse ili djecu, nego na osobu s kojom ih želimo imati.
