Već po svom izlasku pjesma je rekordnom brzinom osvojila slušatelje, a spot je ovog vikenda ušao u Youtube trending. Ovaj uradak odlikuje promišljanje koje dotiče aktualna društvena pitanja, a u nastavku pročitajte osvrt autorice Mare Milin na ovaj zaista poseban video koji već danima izaziva ogromnu pažnju.
Najsigurniji smo u majčinoj utrobi. Tih 9 mjeseci kojih se ne sjećamo je doba čiste nevinosti.
Ako je sve u redu, nema tog zla koje nam može naškoditi. Dišemo toplu vodu, plutamo u mlačnom mraku i dobro nam je. Uronjeni smo u sigurnost plodne vode i naslonjeni o stjenke maternice, koja je poput čvrstog mjehura, u kojem nemamo strah niti svijest o patnji.
Matija Cvek pjeva o utjesi za sve one koji su patili ili pate.
Utjeha je vizualno, za mene, uranjanje u topli mrak, u taj mjehur sa čvrstom stjenkom, koji će me sačuvati od daljnje patnje. Pjesma se odnosi na sve ljude napaćene duše, bez obzira na spol i dob, te na porijeklo masnica koje nose ispod kože, ali i na koži.
„Nasloni se“ se odnosi na ljude čija se patnja vidi golim okom, ali i ne vidi. Modrice dolaze, prolaze, hematomi se raspadaju, ali oni mentalni ostaju dugo i predugo.
Koliko smo se puta pitali da li je lakše dobiti batine ili trpjeti verbalno zlostavljanje. S tim da i jedno i drugo na kraju sjedne na dušu, i bode ju i gnječi. Tada nam ne trebaju nikakvi savjeti s visoka „onih koji ne pate, niti će, jer su pametniji od nas i znaju se čuvati“, već utjeha, zagrljaj i empatija bližnjih.
I sama sam prošla momente kad mi je trebalo baš to, a dobila sam povišen ton, okrenuta leđa, bijeg, hladne komentare „pametnijih, boljih, normalnijih“. Ljudi misle da ti treba pljuska, kao kad prekidaš nečiju histeriju. Ne, napaćenoj duši treba samo utočište. Savjete će slušati kada se iscijeli i zaliječi. Tada ćemo zajedno brojati nove bore, kao svjedoci boljeg i sretnijeg vremena.
Moj vizualni obol ovoj pjesmi sastoji se od prizora senzualnog, vrlo svijetlog ženskog tijela koje govori pokretom, plutanjem, plivanjem, kretanjem u mraku i polumraku. Sve je u minimalnim pokretima.
Oni su, ovisno o izražajnim sredstvima same pjesme, meki i oštri. Nema kronologije, dramaturgije, samo osjećaj. Matija je narator koji svjedoči tome da ima ljudi koji razumiju i tješe. Ne treba puno riječi niti velikih gesta da pokažeš neke stvari.
Pokušala sam učiniti da u ovoj pjesmi govorim jezikom razumljivih simbola i jednostavnosti. Bez velike filozofije. Govorimo tijelom, licem, kosom, kožom. I chiaro-scuro estetikom svijetlog naspram mračnog.
Nekim ljudima utjehu donosi povlačenje u komorno, mračno i toplo, a nekima bijeg u otvoreno, zračno i svijetlo.
Scene su kao yin-yang, univerzalne, možete ih shvatiti na ovaj ili onaj način.
Svjetlo u tami ili mrak u svjetlu. Ili svjetionik koji pleše lijevo-desno, otkriva i sakriva.
Kako god vam paše. Nismo svi isti i ne liječimo se na isti način.
Nadam se da smo svi skupa poslali neku poruku nade i empatije za sve koji pate ili zacjeljuju.
La vita e bella.
To uvijek kažem.
Ili, kao u Matijinoj pjesmi: “sve će proći…
