Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.
U veljači smo kolektivno uzdisali za glazbeno-scenskim Super Bowl nastupom latino diva Shakire i Jennifer Lopez. Bez obzira što je godina bila tek na početku, vjerujem da će njihov nastup ostati zapamćen kao jedini spektakl ove godine.
Taman kad smo se pomirili da možemo otpisati proljeće pojavio se Joe Exotic, anti-junak izolacijskog doba koji nas je zabavljao desetak dana. Netflix je izbacio posebnu epizodu s glavnim akterima doku-serijala, a gledatelji ostali razočarani jer epizoda nije ispunila očekivanja. Izdanje snimano iz dnevnog boravka Joela McHalea bila je prva pločica domina showbusinessa koji se počeo urušavati jer je publika shvatila da se situacija neće vratiti na staro u njima priželjkivanom roku, čitaj: ASAP!
U posljednjih četrdesetak dana svjedočili smo fenomenima poput: Beyoncéina cringe videa kojim je skoro nadmašila Gal Gadot, talk showove iz dnevnih boravaka, koncerte na Instagram liveovima, improvizirane intervjue, vijesti koji ne govore ni o čemu osim pandemiji i humanitarnom debaklu nazvanom One world: Together at Home.
Virtualni koncert pod organizacijskom palicom Global Citizen i Svjetske zdravstvene organizacije uz asistenciju Lady Gage najavljivan je danima. Portali su prenosili parole o zajedništvu svjetskih zvijezda ujedinjenih u jednoj misiji: da nas zabave te da paralelno prikupe donacije za pomoć zdravstvenim radnicima koji se bore protiv koronavirusa.
Celebrity aktivizam rezultirao je s prikupljenih 127 milijuna dolara i kompletnim debaklom u kojem je publika ponovno ostala razočarana shvativši da industrija je koja bi ih trebala zabavljati tračevima, skandalima, preljubima, lošim plastičnim operacijama, pjesmom te glumom službeno na aparatima.
O činjenici da celebrity kultura treba reset već sam pisala, no pokušat ću na trenutak zanemariti modus operandi javnih osoba. Priznajem, sa znatiželjom sam čekala taj virtualni koncert i sama sebi nabila prevelika očekivanja. Prvenstveno da će mi izazvati bilo kakvu emociju, da ću nakon četrdeset dana proplakati, da ću osjetiti koliko volim glazbu…
Razočaranje je uslijedilo nakon nekoliko izvođača koji po govoru tijela nisu odavali da im je stalo. Djelovali su kao nezainteresirana djeca koja pjevaju u zboru jer im treba petica iz glazbenog. Nakon toga krenule su razne naučene propagandne poruke koje mi je bilo teško probavit. Isključila sam tab blago naživcirana.
Zabava može – ali epidemiološki prihvatljiva
Svima je jasno kako živimo u izvanrednim okolnostima i da je nemoguće organizirati Super Bowl 2.0 iz dnevnog boravka ili dvorišta, no većina nastupa je izgledala kao osrednji pokušaj probe, kad te ekipa na rođendanu tlači da otpjevaš nešto jer „imaš lijep glas“, a ti to odradiš preko one stvari. Na karaokama u Praćki je nekad bio veći spektakl od patetičnog cviljenja glazbenika A liste.
U ovom trenutku propisi zabave glase da mora biti epidemiološki prihvatljiva, a kao takva nije dostojna našeg vremena jer nam je oduzeto jedino što se računa – emocija. Osjećaj pripadanja zajednici koja voli isti žanr, osjećaj kad omiljeni izvođač tek izađe na pozornicu, trenutak i euforija kad se bend vrati na bis…
Pitanja koje je ovaj, usudit ću se napisat – propao projekt otvorio fokusirana su na poprilično neizvjesnu budućnost izvedbenih umjetnosti i živih nastupa od stand up-a preko koncerata do predstava.
Još jedan val šamara realnosti krenuo je s otkazivanjem festivala koji se trebaju održati za nekoliko mjeseci, povike stranih vlada da svoje ljude neće pustit preko granice osim u izvanrednim slučajevima, odgađanjem koncerata koji će sretnije datume tražiti iduće godine…
Showbusiness je mrtav! Živio showbusiness!
2020. ostat će upamćena kao godina u kojoj je industrija zabave prestala biti zabavna. Pojedinci poznati zbog svoje poznatosti izgubili su dio medijskog kolača, influenceri ne mogu do špice nabacit #ootd, celebovi su zatvoreni su svojim vilama, novi filmovi i albumi su na čekanju… S jedne strane imamo skupinu zagovornika da nam uopće nije ni potrebna jer ionako ne služi „višoj“ svrsi osim da zaboravimo da svakodnevicu.
No, što ako je u ovim trenucima eskapizam i trivijalnost pop kulture jedan od izlaza od razmišljanja o egzistenciji? Što ako tek sad shvaćamo da nam je oduzeta sigurna dimenzija u kojoj smo se do jučer smijali, plakali i kolutali očima!?
Dobra vijest je da nikad nećemo pogledat cijeli Netflix, poslušat sve diskografije, pročitat sve knjige… Zato je ovo vrijeme idealno da umjesto u širinu idemo u dubinu naših interesa i hobija. Jedan od mojih prioriteta je pogledat sve Matrixe i ažurirat popis knjiga na Kindleu.
Ipak, jednom ćemo ponovno svjedočiti trenutku mraka kada se ugase svjetla, a upale reflektori, prođu trnci na zvuk prvih taktova glazbe.
Tad ćemo napokon spoznati da mi činimo (pop) kulturu i (pop) kultura čini nas.
