Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.
Danas (nedjelja) brojim točno pedeseti dan karantene. Dok čitaš kolumnu, ja sam na frizerskom stolcu spremna na makeover života. Figurativno rečeno.
Ne mogu reći da nisam izašla iz stana proteklih mjesec i nešto sitno – jesam. Natjerali su me pas, potres i potreba da odem bacit oko i par sto kuna u DM.
U međuvremenu nisam sjedila na klupicama u parku i pila kavu, nisam iz očaja odrezala šiške, nisam se oblačila i šminkala da glumim da negdje idem ili da si fingiram osjećaje, nisam otišla ni na jedan virtualni party, nisam plakala, nisam pisala ogorčene/sarkastične/cinične statuse po društvenim mrežama, nisam se udebljala, nisam osjećala da mi nedostaju roditelji, nisam osjetila da mi nedostaje „stari“ život…
Ugrubo sumirano i samu sebe zapitam tko sam i jesam li osoba od krvi, mesa i emocija!? Do jučer sam plakala na kraj Seks i grada koji sam pogledala barem osam puta, a danas ništa ni da me dirne. Što se dogodilo u međuvremenu!?
Ljudski modus operandi funkcionira da tek kada nam se nešto oduzme, to je jača želja i egoizam da to isto posjedujemo. Tek kada ostanemo bez nečega, shvaćamo vrijednost onog što smo imali. Počnimo sa slobodom pa svim onim što smo olako doživljavali poput bezbrižnog ulaska u dućan.
Objektivno promatrajući svoju rutinu tijekom pedeset dana krucijalne stvari se nisu promijenile – i u normalnim uvjetima s roditeljima se vidim jednom u tri mjeseca, čujemo se svakodnevno, čitam-vježbam-pišem-ne pečem kruh kao do sad, radne navike mi variraju iz krajnosti rada po dvanaest sati do cjelodnevnog ležanja i gledanja Netflixa, živim sa slušalicama u ušima, fokusirana sam na vlastite ciljeve, ne bojim se za egzistenciju i budućnost, pretjerujem s Coca-Colom…
Tijekom posljednjih petnaest tjedana nisam napisala nijednu kolumnu, nijedan tekst sa savjetima kako raditi od kuće (sjedneš za radni stol i radiš), ali ono što sam primijetila da je svaka treća osoba imala reći nešto na teme koje su isplivale s pandemijom. Odjednom su se stvorili ogranci onih što tvrde da ovo nije vrijeme za produktivnost, drugi viču kako je vrijeme za brigu o sebi, pa su uslijedili komentatori različitih profila o teorijama zavjere, 5G mreži, iz pozadine se javljaju oni koji „jedva čekaju da sve ovo završi“…
Ako si u ovom razdoblju provela jedan cijeli dan, a pod tim mislim na više od četiri sata, na društvenim mrežama i portalima dovoljno je da zakoračiš prema zaboravu vlastitog identiteta.
Istovremeno digitalni mediji nikad nisu bili jači i nikad nije bilo važnije znati se isključiti. Ako se ne znaš isključiti, možeš li biti sama sa sobom?
Živimo li odavno u karanteni?
Upravo mi je spoznaja „sve je u redu“ donijela mentalni mir punih pedeset dana. Prisjetila sam se ranog djetinjstva koje sam provela sama. Jedino sam dijete i ako do sad nisam naučila živjeti u svojoj koži sama sa sobom, negdje sam gadno zajebala u koracima.
Ako pogledamo širu sliku, odavno živimo u izolaciji i vlastitim glavama trčeći kao manijaci na posao i s posla, streaming servisi su nas odavno prikovali za male i velike ekrane, visimo na mobitelu od trenutka kad otvorimo do kad ne zatvorimo oči, sve što možemo naručujemo, s prijateljima se vidimo kad jedno od nas odluči da ipak nije umorno od cijelog tjedna pa ne otkaže pet do podne… Hvala digitalnim bogovima na beskontaktnoj dostavi jer smo do jučer mrzili zvati dostavu, a danas dostavljača ne moramo ni gledati.
Hoće li netko napokon priznati da je ovo život kakav smo potajno priželjkivali, ali nismo očekivali da ćemo ga i dobiti u malo pomaknutijoj, Black Mirror verziji!?
Kad dobijemo način na koji zapravo inače živimo pojačan za jedno tisuću puta jačih emocija, podražaja, informacija i sadržaja jer smo ga napokon postali svjesni – dogodio se raspad sistema.
U nama se sukobljava ličnost koja polako shvaća da povratak „na staro“ ne postoji i trenutak „jedva čekam da ovo sve završi“ zapravo nikad neće ni doći jer ne znamo što točno treba završiti, a što počinje.
Shvatila sam da sam „hladna kuja“ jer sam postala svjesna da ne dopuštam da mi globalno stanje i sranje kolektiva ulazi u glavu te da je ovo idealno vrijeme za pročistiti mentalne šumove.
Prestati konzumirati sadržaj koji nam očigledno smeta, nekomunicirati s ljudima zbog kojih se loše osjećamo, odlučiti da bi ipak mogli češće šetati do knjižnice, da dok smo živi i zdravi možemo napredovati… Udahnuti i biti – u redu. To nije nužno zavaravanje da je ekonomska kriza iluzija već slušanje unutarnjeg odgoja i discipline: Za vrijedne, sposobne posla je bilo i posla će bit. To je uključivanje onih blesavih autosugestija i motivacije koja nam je genetski usađena da postanemo svjesni da smo vrsta koja je sposobna opstati i preživjeti.
Nisam napravila sve ono što sam navela na početku teksta, ali kad sumiram ovih pedeset dana ono što sam napravila je – napisala sam deset tekstova, pokrenula vlastiti posao koji polako, ali sigurno staje na noge, pogledala nove/stare omiljene serije, kuhala, čitala, bivala dobro sama sa sobom.
I da nije pandemije isto bih napravila.
Ako prvo ne pomognemo sebi te raščistimo s brigama i šumovima rezultat će biti još jedna puzla histeričnog kolektiva slabog na svaki podražaj, čemu upravo svjedočimo… A život provesti u strahu jedna je od najvećih pogrešaka koju možemo sebi napraviti.
Ovo ne vrijedi u slučaju potresa, oni su stvarno zajebani.
