Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Negdje nekad, pročitala sam pa mi je ostalo u pamćenju kako je jedan od predstavnika (da znam, vrlo sam konkretna) velike televizijske kuće naglasio kako se ista okreće tjednom prikazivanju serija jer želi ponovno preodgojiti publiku da se veseli novim epizodama.
Kolutam očima na to sjećanje dok u tri dana završavam gledanje apsolutnog hita godine – The Queen’s Gambit. I to samo zato što sam jednom odlučila biti racionalna, a ne u jednu večer sabit sve epizode sezone (flashbackovi na Big Little Lies).
Ne možemo negirati kako su streaming servisi i ilegalno skidanje serija te filmova utjecali na razmaženost publike koja želi sve odmah. Način života i svakodnevne rutine su se promijenile.
Tko bi i zašto 2020. svakog ponedjeljka u 20:00 trčao ispred malog ekrana da gleda neku seriju jer se ista prikazuje samo tad!?
Čak i meni, osobi koja je sposobna saživjeti s likovima od serije i pozdravljati se s njima tjedan dana od završetka serije, postaje nerealno da raspored podredim prikazivanju nekog sadržaja. Volim serije, svoj komoditet ipak malo više.
Kroz kolumne sam se već nekoliko puta dotaknula sadržaja na kojem je moja generacija odrasla, i završetke određenih serija nismo preboljeli godinama. Slomljeno srce nakon završetka jedne ere Gossip Girla boljelo je više od prekida s onim tipom za kojeg smo bile uvjerene da je ljubav života.
U mom srednjoškolskom slučaju Gossip Girl se prvo gledao na talijanskoj televiziji, onda smo nabavile DVD izdanja prve i druge sezone, pa se bacile u modus operandi “snađi se drugarice”.
Ovaj mjesec počelo je snimanje reboota ove kultne serije, a prijateljica mi na prve najavne vizuale šalje poruku: “Zašto ova postava izgleda kao 30-i-nešto-godišnji Dan Humphrey s novom generacijom srednjoškolaca?”, što dovoljno govori koliko smo oduševljene.
Nova verzija serije trebala bi biti smještena u 2021. kao svojevrsni nastavak radnje gdje je prošla verzija stala. Naglasak je na društvenim i kulturološkim promjenama, previranjem u elitnim njujorškim krugovima i pokušaju da serija ispravi grešku jer u prvobitnom izdanju nisu bili dovoljno inkluzivni prema manjinama. Blago rečeno, prva verzija serije poprilično diskriminira sve one koji nisu bogati bijelci i sad su odlučili da je vrijeme da pokušaju pridobiti neke nove klince na svoju stranicu.
Da, društvena dinamika se doista promijenila, no najava reboota Gossip Girla natjerala me na razmišljanje zašto milenijalcima ne trebaju rebootovi kultnih serija za koje gen Z čisto zaboli.
Prestanite nas podsjećati da starimo (ili – pustite nas da odrastemo)
Seks i grad ove godine slavi 22 godine, Sam u kući proslavit će veliki trideseti rođendan, Prijatelji se ponovno okupljaju nakon… – naslovi su koji se mogu iščitati posljednjih nekoliko tjedana po portalima. Iskreno, ne zanima nas jer kad čujemo ove brojke iznova se prisjetimo kako vrijeme brzo prolazi. Inače, nemam ništa protiv starenja, bora i činjenice da mi se živac može ukliještiti dok se okrenem. Serije i filmovi s kojima smo odrasli nastojim iznova gledati s umom s kojim smo ih počeli gledati, onda shvatimo da to ipak nije to pa nas na trenutak realnost ošamari. Želimo buljiti u Kevina McCallistera po trideseti put jednako praznog uma kao kad smo ga gledali prvi put da pojma nismo imali što će se dogoditi. I da nam, naravno, bude uvijek jednako zabavno! Pojedini sadržaj popularne kulture veći je od generacije te postaje duh jednog vremena. Želimo tu mogućnost, taj trenutak “kao da imam deset, ali nemam” i ne treba nam podsjetnik da vrijeme ide.
S druge strane, pustite nas da odrastemo. Koliko god bilo zabavno jednom pogledati sve sezone omiljene serije, koliko zapravo na taj način treniramo obrazac da bježimo od života!? Možda je smiješno usporediti tijek života s nekim kulturnim proizvodima, no kad se odgojimo da nam je sve na dohvat ruke, da volimo gledati iste filmove jer su nam u komfor zoni, vrlo vjerojatno ćemo isti obrazac prebaciti na druge segmente svakodnevice. Jedino što je nepovratno u životu je vrijeme, a kako godine prolaze sve više shvaćam kako ga je suludo gubiti gledajući reprizu reprize.
To što se pokušavate posuti pepelom jer niste bili inkluzivni, nećete dobiti prolaznu ocjenu danas za greške iz prošlosti
Da se određene serije napisane i snimljene devedesetih danas prikazuju bile bi otkazane prije nego bi se organizirala premijera. To nužno ne znači da ih treba izbrisati iz arhive pop-kulture niti bacati kamenje osude, ali treba priznati da neke stvari od jučer danas ne funkcioniraju. Zbog loših fora koje u današnje vrijeme nemaju veze sa zdravim razumom, a kamoli humorom većina kultnih serija bile bi negledljive. Dotaknula sam se te teme u kolumni o stereotipima u seriji Emily u Parizu.
Koliko god bili promašeni određeni likovi, dijalozi ili cijele serije (Dva i pol muškarca), toliko je potrebno da te iste serije ostanu zapis vremena kada se nije promišljalo o jednakosti i ravnopravnosti nego isključivo profitu i jeftinim forama za publiku koja ne promišlja, a kamoli kritički.
Danas industrija zabave postaje malo promišljenija pa zna da će zaraditi jedino ako uključi sve društvene skupine, klase i rase. Moramo joj priznati da se trudi, ali ne – nećete dobiti prolaznu ocjenu dok god u potpunosti ne poradite na pametnom i edukativnom sadržaju koji će inkluzivnost s ekrana prebaciti u stvaran život.
Show must go on – vrijeme prolazi, želimo nove narative
Kao što sam napisala na početku, serija The Queen’s Gambit nešto je najbolje što sam pogledala ove godine. Likovi u seriji, dinamična radnja, glazba, filmska fotografija, scenografija… Nisam filmski kritičar i ne pada mi napamet da ulazim u dubioze analize ove serije, ali mora se priznati da je ista osvježenje.
Napokon serija koja nije prelijevanje iz šupljeg u prazno, nema motivacije slaviti digitalni marketing i influencerstvo da joj ti isti fenomeni donesu joj više profita samo zato što su trenutno u žiži zbivanja.
Da, zabavno je prokopati po Netflixu pa pogledati seriju tinejdžerskih dana da se “prisjetimo kako je bilo” i koje smo osjećaje prema serijama imali, prisjetiti se kako smo bili slijepi jer nismo vidjeli da je jedan od glavnih likova manipulator i nasilnik, a pola veza koja se prikazuje su toksične.
Danas, s dvadeset i nekom u guzici s guštom ću zakolutati očima na radnju prijašnjih epizoda Gossip Girla jer kolutam očima na svoje tinejdžerske stavove i razmišljanja. I to je super! Ako se s trideset ponašamo jednako kao s petnaest te ništa nismo naučili na vlastitim greškama – negdje je zakazalo.
Ako se ne vraćamo bivšima jer ionako u većini slučajeva znamo kraj, zašto se vraćamo serijama i filmovima koje smo odavno prerasli?
Gledanje istih serija po deseti put zaredom jedna je vrsta mazohizma i ovisnosti držanja za nešto čemu je odavno prošao rok. Jednako je i s rebootovima kultnih serija.
Vrijeme je da kolektivno prihvatimo da dok su određeni serijali zapeli u jednom vremenu – život ide dalje.
xoxo
