Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Vjerujem da se svaka žena barem jednom u životu zapitala što s njom nije u redu.
Ljetno prijepodne. Završavala sam psihoterapiju koja mi je trebala pomoći s PTSP-om. Pošto nam je ostalo vremena za ćakulu, psihologica me pita sa čim mi još može pomoći. Kako smo prokopale sve moje emotivne kanale, odlučile smo se dotaknuti onih profesionalnih.
S obzirom na to da mi je posao krenuo kako sam priželjkivala, dobrih dvije minute sam sjedila i razmišljala ima li mi sa čime pomoći. To je onaj moment kad vas pitaju da nešto kažete, a u toj sekundi nemate pojma ni kako se zovete.
Sjetila sam se izazova koji me kopkao godinama: postavljanje umnih granica kada je riječ o poslovnom uspjehu. Kada bih se imalo približila toj granici krenula bi autodestrukcija: odugovlačenje s rokovima, razno razni izgovori, propitkivanje idem li u dobrom smjeru… Što god je trebalo učiniti da se malo zadržim na tom mjestu trenirala bih.
“Pa Andrea, Vama nedostaje samopoštovanja!”. Stručnjaci se u jednoj rečenici prepoznaju.
Otišla sam iz tog dijaloga s upitnicima nad glavom, kako pobogu meni nedostaje samopoštovanja!?
Zatim je uslijedila druga runda kopanja po navikama i obrascima. Sve uvijek počinje i završava s obitelji. Nakon nekog vremena jednostavno sam zaključila da kao jedino dijete nisam razvila dovoljnu kompetitivnost da se u potpunosti zauzmem za sebe u kriznim situacijama. Nisam od onih koji ignoriraju probleme i nadaju se da će nestati, ali svaki malo jači konflikt bih prešutjela ili istrpjela jer sam debelokožac. Posebno konflikte do kojih mi zapravo nije stalno niti sam vidjela svrhu da se ‘borim’.
Negdje duboko u podsvijesti znala sam kako se u narodu zovu žene koje se beskompromisno zauzmu za sebe.
Međutim, odnio je vrag šalu. Nedugo nakon ćakule o samopoštovanju dogodio se život. Morala sam se prisjetiti tko sam, što sam i gdje idem, čak i po cijenu mišljenja mene o sebi.
Otkrila sam kako se samopoštovanje gradi kad nas nije briga za ničije mišljenje pa ni nas samih.
Pisala sam već da je seen pola zdravlja, međutim kako izabrati koje su naše bitke koje ćemo s guštom odraditi i dodati si opisni pridjev koji se šapatom provlači kroz društvo!?
View this post on Instagram
Jesi li kuja ili samo diplomatski asertivna?
Kako sam pokrenula inicijativu o nekreativnim kreativcima tako se sve više žena koje žive od kreative javljalo u inbox. Najčešće rečenice koje sam iščitavala bile da su osjećale sram jer su se zauzele za sebe. Druga strana im je najčešće vratila bezobrazlukom, prijetnjom ili glumeći žrtvu.
Odgajana sam da uvijek budem sa svima dobra, ne zato što će mi jednom netko trebati već jer je to pristojno. I ta pristojnost me dovela do manjka samopoštovanja.
Čitajući silne poruke žena koje su skupile hrabrost izjasniti se o problemu s kojim su se suočile te svjesno ući u konflikt s nekim, zapitala sam kako svaka žena koja odluči zauzeti jasan stav automatizmom bude izopćena iz okoline pod tom famoznom imenicom?
Jedna od rečenica na koju u posljednje vrijeme najviše kolutam očima, čak je i izbacila onu ‘žena ženi (ni)je vuk’, je: konkurencija ne postoji! Pod tom izjavom se ubaci sav bulšit kopiranja, iskorištavanja, plagiranja i ostalih malverzacija poslovnog svijeta. Čini mi se da mlađe generacije narativno pokušavaju hodati ružičastom šećernom vatom ispod duge i zaboraviti surovost svijeta pa ćemo uz par motivirajućih rečenica koje smo čuli iz usta životnih trenera zavaravati sami sebe.
Tu popularnu floskulu najviše koriste baš oni koji kradu, lažu i kopiraju kako bi se svakom pojedincu suptilno oduzelo pravo da se izjasni. Ili ga se proglasi neuračunljivim.
Tko smo – i idemo li igdje uopće?
Biti dobar sa svima je super životni moto osim kad ‘svi’ nisu baš dobri prema tebi. Trenirajući samopoštovanje izgubila sam nekih petnaestak kila nepotrebnog mentalnog tereta i u rokovnik napisala: 15.01. ‘kuja’ free trial.
Razmišljajući o tome kako se tretira žene u društvu, ali i jeziku (a jedno nije odvojivo od drugog) sjetila sam se eseja Rade Borić Ženski identitet u jeziku. Guglajući pojmove ‘uspješne žene kuje’ tražilica izbaci popriličan broj članaka na ovu temu od onih poslovne tematike do show businessa.
Većina ih se može sažeti u kontekst da su visokopozicionirane i uspješne žene kuje jer se ponašaju kao – muškarci.
Na početku eseja Rada postavlja pitanje na koje odgovara: “Tko sam ja u jeziku? Ja sam žena.” No, što u jeziku znači biti ‘žena’. Posluživši se Anićevim Rječnikom hrvatskog jezika za definiciju žene piše da je to osoba po spolu suprotna muškarcu. Nadalje, uz imenicu muškarac ne stoji nijedan frazeološki izraz poput – laka žena, javna žena (…), piše Borić. Muškarac je norma, žena je otklon.
Nadalje, u hrvatskom jeziku postoje brojni izrazi koji se uopće ne koriste za muškarce, govori se o ‘babama’, ‘luđakinjama’, ‘raspuštenicama’ i ‘kučkama’ što sam i sama utvrdila brzopoteznim istraživanjem. Koliko god se žene pokušavale oduprijeti ovim nazivima, jezični seksizam ih dočeka iza ugla.
Identitet se oduvijek izgrađivao da bi se napravile jasne distinkcije i razlike od nacionalnog do kulturnog identiteta. Brojni teoretičari o politici identiteta tvrde kako je osobni identitet je samojedinstvo osobe u prostornom i vremenskom kontinuitetu pojavljivanja. Dakle, ako se dovoljno puta ponašamo poput muškarca dobivamo počasni epitet, odnosno imenovanje.
Osim Rade, mnoge autorice dotaknule su se reprezentacije žena u hrvatskom jeziku. Zrinka Breglec piše kako leksički inventar nekog jezika vrlo dobro zrcali stav jezične zajednice prema spolovima, a u hrvatskome jeziku postoji obilje riječi kojima se omalovažavaju žene. Neke od primjera koje navodi su: “definicije koje denotiraju životinje, a konotiraju ljude su zanimljive za promotriti: guska je ‘glupa ženska osoba’, kobila je ‘žena gruba izgleda ili vulgarna ponašanja’. Simetrični pogrdni naziv na naziv za muškarca vulgarna ponašanja u tom smislu ne postoji. Postoji prostak, ali on ima svoj leksički rodni parnjak – prostakuša. Koza je ‘živahna, ali glupa ženska osoba’, krava je ‘glupa ženska osoba polaganih kretnja’, kuja je ‘žena sklona intrigama i podmuklim postupcima’.”
Dobrodošli na lingvističku životinjsku farmu.
View this post on Instagram
Kome treba feminizam?
Osim članaka i kolumni koji se dotiču poslovne tematike, ni popularna kultura nije pošteđena TIH žena. Kladim se da je prva asocijacija Anna Wintour i njena ličnost u fiktivnom obliku glavnog lika filma Vrag nosi Pradu. Nadalje, pod ovim imenovanjem dobro kotiraju i druge domaće, ali i strane zvijezde. U internim krugovima i pokoja hrvatska urednica lifestyle časopisa, ali ovdje nema kruha pa bi se reklo: uzalud svjesno građenje tog imidža.
Od najdražih pop-kulturnih citata izdvojila bih ultimativni od Samanthe Jones I’m only a bitch when bitches give me a reason to be one. Ukratko, ova imenica se uvukla u sve sfere društvenog života, a ni žene ne mogu reći da ju nisu prigrlile.
Proizvodnja i utjelovljenje kulturnih identiteta počinje s medijima, a kroz iste se stvaraju i rodni stereotipi. Tako možemo pronaći naslove o holivudskim glumicama “Na TV ekranima slatkice, u stvarnosti kuje”, “Otkriveno kakva je zaista. Stjuardesa o poznatoj pjevačici: “Bila je prava kuja.”
Stereotipi nastaju kada ljudi imaju tendenciju da pojednostave i grupiraju kompleksne društvene pojave koje njima nisu razumljive da bi bile – poznate i predvidljive. Iz tog razloga su žene koje imaju jednak obrazac ponašanja kuje, da ih taj pojam uvrijedi i oduzme im moć.
Akademici koji se desetljećima bave identitetom, a načitala sam ih se u posljednjih desetak godina, složni su da su fiksirane stereotipne percepcije najopasnije po društvo jer s vremenom postanu otporne na promjene.
Da, trebamo razmišljati o tome kako govorimo i kako koga imenujemo. No, jedini način da pojedinci s “druge strane jezika” uvide stvarno značenje tog pojma je da ga s guštom prigrlimo i učinimo da radi nama u korist. Ili barem poveća samopoštovanje u situacijama kada osjetimo da je naš trud, rad, kreativa ili biće ugroženo.
25.01. ‘kuja’ free trial – završen.
Obavještavamo Vas da je pretplata uspješno produžena.
