Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
“Moraš malo spustit taj svoj gard, dopusti da ti se pomogne. Ne moraš sve sama. Znaš, postoje žene u paralelnom svijetu koje u dizajnerskim majicama peru prozore pa zapale i opušteno idu kroz život, a ti se tu ubijaš da budeš svima sve. Što si sebi!?”, rečenice su jednog razgovora koje mi se pojave u umnim monolozima posljednjih mjesec dana, dok pokušavam držati vlastiti život pod kontrolom.
I tako su me natjerale da promišljam o društvenim ulogama, njihovoj dinamici i odabiru istih.
Dama u nevolji i ostale nametnute iluzije
Posljednji put kad sam naglas rekla što želim bilo je prije petog rođendana. Tata me pitao imam li nekih posebnih želja, a moj proračunati um napipao je njegovu slabost i svježinu razvoda koji je rezultirao Barbikom od tadašnjih četrdesetak maraka. Bila je to najskuplja igračka u najskupljoj trgovini igračaka u Poreču. Nalazila se u prostoru prema slastičarnici tako da je redoslijed čašćenja uvijek bio logičan. Znali su nas u svakom lokalu. Uvijek u kutu, cappuccino i voda te kolač i sok. Idući rođendan obilježili smo poprilično skupim kompletom, jeans jakna i hlače. Prodavačice su rekle da mi stoji kao da je šivan po meni. Dušan je kolutao očima, ali koja je bila alternativa!?
Godinu kasnije, tu smo već u sedmoj, dobila sam mobitel. Među prvima u razredu. Dobivala sam sve što bih na glas rekla da želim. Nikad nismo mogli kupiti vrijeme koje nismo proveli zajedno. Nijedan poklon nije nadomještao polovičan život na dvije emocionalne adrese.
Možda je (bio) slab na mene, ali nije idiot. Tako je u tinejdžerskim godinama krenulo mentalno preslagivanje i odgojni dril krša. Pod pravilnikom ponašanja zapisano je:
Moji novci su moji, svoje si zaradi,
Imaš svu slobodu odabira načina života kakvog god želiš,
To što si moje dijete ne daje ti pravo da me zajebavaš,
S devetnaest znaš gdje su vrata pa da vidim koji su ti kapaciteti…
Iako su kod nekih to prazne priče, u ovom slučaju je zapisnik genetskog koda. Osuda na doživotnu robiju dokazivanja samoj sebi. Kad umrem na nadgrobnom spomeniku pisat će: Mogla je više. U potpisu: Nikad zadovoljna.
Danas na pitanje ‘želim li nešto’ promislim, u deset sekundi mogu sastavim imaginarni popis od desetak stavki prije nego čujem unutarnji glas koji mi poručuje da se zamišljeno ionako ne kupuje pa izgovorim da mi ništa ne treba…
“Ništa mi ne treba” – treba li mi!?
U međuvremenu sam se zaljubila. Dopustila si otkrivanje svojih slabosti i snaga. Prepustila komadić sebe. Jedno Valentinovo dane emocije su postale pošalica dana. Od kojeg sam razvila instinkt prepoznavanja poklanjanja pažnje reda radi i uzmicala pri puštanju nekoga blizu.
U međuvremenu sam se zaljubila po drugi put, s razmakom od nekoliko godina. Prepustila sam većinu sebe. Osjetila da, možda ipak, mogu pripadati. Čim je možda, bio je svjesni rizik. Ulog je bio ‘pokazati slabost’. Spletom okolnosti ista je iskorištena. ‘Ne treba mi cvijeće, pokloni za rođendan ni ostale ceremonijalne pizdarije’ protumačeno je kao ‘Ne treba mi trud’. Dobila sam aha moment na sve one klišejizirane citate o partnerstvu, u dobru i zlu je ponekad – samo u dobru. A kad je tako zapravo je daleko od dobrog.
Još uvijek ne prepuštam cijelu sebe.
U paralelnom svijetu, kojeg promatram oko sebe, djevojke svojim partnerima, muževima, ljubavnicima šalju popise suptilnih želja koji se sastoje od kozmetike, nakita, odjeće, ljetnih destinacija za godišnje odmore, popisa kućanskih poslova, zadataka za obavljanje… U realnom svijetu jednostavnijeg života, cvijeće se nalazi u kuhinjskoj vazi kao simbol mira u kući za vrijeme izmišljenih praznika ljubavi, bez obzira na mogućnost činjenice da članovi kućanstva ne dijele jednaku ljubav prema patetici. U svakodnevnom vokabularu se to naziva – očekivanjima.
Odnosi nisu čitanje misli, no nisu ni beskonačni popisi zahtjeva koje graniče s iracionalnostima. Tješim se. Postavljam si pitanje jesam li zbog manjka očekivanja bolja osoba!? Jednako kao što si pojedinac umisli da je (sebi) bolji jer nije ovisan o alkoholu, cigaretama i ostalim niskim strastima koje pružaju privremena i povremena zadovoljstva…
Šutnja, prema intenzitetu i trajanju, postaje bolno izgubljeno vrijeme koje neće nadomjestiti privremeni bijeg od svakodnevice i bezbrižnost na ljetnim destinacijama.
Ako verbaliziram(o) – pitanje je: kome?
Mislila sam da je prijateljičin kratki monolog intervencija da se otrijeznim od svojih ‘mogu sve sama’ nebuloza, a onda je na streaming servisu izašao promo materijal djevojke nogometaša kao ultimativni priručnik tog simplificiranog života.
Gledala sam najavu i pomislila: ‘Dušane, zajeba si me!’
Rekla sam da mi ne treba ništa. Dobila sam naučene lekcije.
Promišljala sam o klasiku svih postulata, onome o željama i mogućnostima te odgoju provučenim između redaka. Naučene lekcije bile su ono što vidim, obrasci ponašanja, ne ono što mi je rečeno. ‘Mogu sve sama’ nije konstruirano promatrajući jednu već dvije osobe koje su pokušale sve same, i uspjelo im je. Time sam se programirala da neuspjeh nije opcija. Ne da se ne događa. Ne postoji kao odrednica života. Nikad zadovoljna.
Čitajući svoje misli u medijima i intervjue prije par godina pronašla sam sličnosti u razmišljanju, i razlike u pogledu na život. Dnevnike nikad nisam pisala jer i dalje dobro pamtim. Sjećam se kroz glazbu.
Ponekad izađem iz sjećanja da otvorim nove vidike sebe. Ovaj mjesec je to bio novi Adelin album. Ono što sam čula svidjelo mi se do mjere da sam se namrštila do razine stvaranja mučnine u želucu.
Do prije dva tjedna sam na upit o tom albumu govorila da je užasno dosadan i nezanimljiv. Onda sam ga ponovno poslušala i napokon čula te zaključila da je ženi jednostavno dosta promišljanja što bi trebala kao žena, majka, glazbenica, partnerica… Pun joj je kurac očekivanja društva, očekivanja od sebe, labilnih muškaraca koji ne znaju što bi sami sa sobom i to je sumirala u sat vremena glazbene introspekcije. Priznajem, hrabro.
Slušajući što si pokušava reći, pokušala sam doprijeti do onoga što si mi žene na pragu tridesete pokušavamo prenijeti dok sjedimo na kavama, tipkamo poruke, ispijamo onaj jedan pelin previše u razgovorima između idućeg karijernog koraka do kontemplacije koje pločice za kuhinju odabrati…
Realizacija ‘mogu sve sama’ paradoksalno ipak otvara dimenziju želje za prostorom pripadanja – dijelu sebe za koji nismo znali da postoji, dijelu drugih u kojem se pronalazimo, fragmentima prošlosti koje pokušavamo zaboraviti ili prihvatiti, komadićima budućnosti koje nastojimo stvoriti, odvažnost za još jedan korak u potpuno nepoznato… Sadašnjost koju nastojimo živjeti s malo više razumijevanja.
Koliko god ponekad bilo bolno, izazovno, hektično, naporno, iscrpljujuće, zamorno, monotono živjeti u vlastitim obrascima koji su vremenom evoluirali, toliko je oslobađajuće rečenicu ‘mogu sve sama’ pretvoriti u pitanje: Ako mogu – kakva osoba sve mogu postati u procesu neprestanog istraživanja?
Ta rečenica ne bi postojala u ovom toku misli da ne postoji mjesto pripadanja, koje je kroz život ono što i kad najmanje očekujemo. Ponekad i u slučajnim susretima vikendom ili radnim danom, koji se ispostave da su sve samo ne slučajni. U dijelovima drugih u kojima se pronalazimo.
Koji nas vide.
Da možemo sve sami.
Ali, ne moramo.
