Umjetnost se stvara da živi generacijama, propitkuje i iznova potiče zanimanje javnosti, a kako izgleda kad plesna predstava, koja je prije 15 godina izazvala veliki interes zbog intrigantnog naslova i problematiziranja svojevrsnih tabu tema, odjene svoje novo ruho i kad je podvrgnu rekonstrukciji, uskoro će otkriti direktorica Plesnog centra Tala, Larisa Lipovac Navojec i umjetnička voditeljica Tamara Curić.
Osnivačice i voditeljice Tale su Larisa Lipovac Navojec (mag. sc. izvedbenih umjetnosti) i Tamara Curić (bacc. izvedbenih umjetnosti). Umjetnice koje uspješno djeluju u suvremenom plesu kao profesionalne plesačice, koreografkinje i pedagoginje, a školovale su se u SAD-u, Belgiji i Berlinu.
Okupljaju umjetnike i s njima kreiraju nove projekte, relevantne za razvoj suvremenog plesa; od edukacije, laboratorija, rezidencija, produkcija do projekata razmjene umjetnika i suradnji kroz razne međunarodne mreže. Tu su i programi plesne edukacije koji se provode u njihovom centru u kojima je angažirano petnaestak profesionalnih pedagoga iz područja suvremenog plesa i kazališta.
Predstava Muškarci u suknjama, a žene – isto!? jedna je od njihovih najpoznatijih predstava, prvi put izvedena prije 15 godina te nagrađena priznanjem Hrvatskog glumišta 2005. godine. Tada je predstavljala veliki iskorak po pitanju tematiziranja seksualnosti, ravnopravnosti spolova i kulturnih paradoksa, zbog čega se autorica povodom obilježavanja 20 godina djelovanja PC Tala odlučila baš za rekonstrukciju te predstave.
Cilj ovogodišnje premijerne izvedbe predstave je ponovno uspostaviti kretanje i koreografiju obnavljanjem i ponovnim korištenjem materijala. Namjera je preispitati promjene koje su se dogodile na društveno-političkoj i umjetničkoj sceni od trenutka prve izvedbe do danas.
Pitanja na koja Larisa želi staviti naglasak su: Mijenja li se značenje plesne izvedbe nakon određenog vremenskog razdoblja? Kako se tjelesni materijal transformira prijelazom iz tijela u tijelo? Je li koreografija u izvornom obliku, uz primjenu drugačijih postupaka, potpuno izmijenjena i je li promjena učinjena?
Veliki happening, na kojem će se spomenutom predstavom i izložbom obilježiti 20 godina uspješnog djelovanja PC Tala održat će se 30. listopada u Hali V Tehničkog muzeja u Zagrebu, a krajem studenog, premijerno će se, istim povodom, prikazati dokumentarni film TALA /za-jedno/.
Povodom ovogodišnje premijerne izvedbe predstave, Larisa i ja porazgovarale smo o umjetnosti kao kritici društva, ali i činjenici da postavljanje pravih pitanja koja donose društveni napredak ne jenjavanju ni nakon petnaest godina.
Iza Larise je dugogodišnje djelovanje na kulturnoj sceni, a život se mijenja iza dana u dan stoga me je odmah na početku zanimalo koje promjene ona uviđa od prvog izvođenja predstave do danas:
“Prvenstveno želim naglasiti da je predstava Muškarci u suknjama, a žene – isto!? obilježila i mene kao autora i cijeli plesni centar zbog same njene estetike, ali i problematike o kojoj ljudi ne govore često. Baš zbog osjetljivosti tematike, mogu potvrditi da se promjene događaju isključivo zbog individualaca kroz njihove inicijative. Sustav je i dalje trom, a pojedinci mijenjaju društvo. Promijenile su se navike ljudi te njihove potrebe pa smatram da se promjene nalaze u nama samima, puno više nego u kolektivnom okruženju.”
Osim navika i potreba društva, svijet sve više kreiraju mlađe generacije koje se trude biti hrabre te beskompromisno progovarati o svijetu oko sebe te budućnosti koja ih očekuje. Pitanje koje se nametnulo samo od sebe je jesu li mlađe generacije otvorenije prema tabu temama i bave li se kroz umjetnost takvim pitanjima danas, više nego prije:
“Mislim da su mladima ovakvi projekti jako zanimljivi i da su doista otvoreni za sudjelovanje. Treba uzeti u obzir da mladi još uvijek grade svoje stavove tako da smatram da su zapravo umjetnici mentori koji bi ih aktivno trebali usmjeravati i poticati kako na sudjelovanje, tako i na razmišljanje. Sjećam se rečenice Bobe Jelčića: Ako nemaš problem, nemoj postavljati predstavu. Od mladih očekujem da se interesiraju bez obzira na to je li to suradnja na projektima ili aktivno učešće u kulturi kao gledatelji. Tijekom vremena, oni će sami izbrusiti svoje stavove i elemente izričaja koji ih vode stvaranju vlastitog autorskog rukopisa ako im je to krajnji cilj”, rekla je Larisa te dodala da mladi moraju raditi buduće promjene kako bi kolektiv išao naprijed.
Predstava živi generacijama i generacijama postavlja uvijek isto pitanje – rodne (ne)jednakosti i ravnopravnosti, Larisa objašnjava da iako su to osjetljiva pitanja o njima se mora progovarati, ali sa senzibilitetom:
“Ovakva pitanja su osjetljiva jer oko njih postoje različite grupe ljudi i individualaca koji aktivno o njima progovaraju. Ako pričamo općenito, rijetko tko želi čuti ili naučiti o različitost seksualnosti i kulture na osnovi rodnog identiteta kako danas definiramo LGBT zajednicu. Primjerice, pride je u počecima imao glasne protivnike i bio je usmjeren na aktivaciju društva da krene prihvaćati i promišljati, a danas mi se čini da na to rijetko tko, osim manjine u društvu, obraća pažnju” ističe.
Umjetnost bez publike ne može ispuniti svoju svrhu, a Larisa govori kako je zagrebačka publika, s obzirom na bogato kulturno i umjetničko nasljeđe kroz godine oduvijek bila zahtjevna:
“Zagrebačka publika sklona je promišljanju i sudjelovanju, a samim tim i kritikama. Iako su i pozitivne i negativne kritike u suštini dobre te tjeraju umjetnike da budu bolji. Moja osobna očekivanja jesu da publika bude zahtjevna, da kad dolaze u kazalište znaju što gledaju, da su informirani o glumcima, kazališnom komadu… Kroz godine sam i sama našla način kako doprijeti do publike zbog specifičnosti mojih predstava koje spajaju kazalište, govor i pokret one su dobro prihvaćene jer dajem i publici mogućnost da sudjeluje u njima.”
S obzirom na to da je desetljećima na sceni u umjetničkim krugovima kao autorica, umjetnica i kreatorice te scene zanimalo nas je nedostaje li u Hrvatskoj više kulturnih institucija koje će kroz svoje radove progovarati o škakljivim pitanjima:
“Definitivno da jer uvijek sve ostane u našem malom krugu. Imam dosta prijatelja i suradnika s kojima pokrećem inicijative i projekte koji rade pomak na tom polju. Međutim, kad pogledamo generalnu sliku Hrvatske mislim da cijeli sustav ne podržava takav vid umjetnosti”, ističe Larisa te navodi da mora postojati suradnja da umjetnici moraju moći govoriti i stvarati, a publika i institucije slušati, razmišljati i prihvaćati. Tek tad, prema njenim riječima stvara se zdrav odnos i prostor konstruktivnog dijaloga.
Larisa naglašava kako u Hrvatskoj ima prostora za napredak te da postoje brojni autori, redatelji i glumci koji pristupaju umjetnosti na različite načine od mainstreama do konceptualizma. Svatko, bez obzira na to je li gledatelj ili kreator može pronaći sadržaj i prostor za sebe pa sam ju pitala gdje ona sama pronalazi inspiraciju za radove:
“Osobno, kulturni paradoksi su me oduvijek inspirirali, a to je progovaranje o odnosima muškaraca i žena, seksualnost, politička i društvena pitanja. To su zanimljive teme u kojima se tijelo društva i publika ocrtava. Moje predstave imaju moment podijeljene odgovornosti, publika koja je interaktivno uključena u izvedbu. Na njoj je hoće li biti pasivni promatrač ili aktivni sudionik. To je čar umjetničkog rada, prepuštanje da predstava ode u nekom novom smjeru, što može biti škakljivo, ali je uvijek dobrodošlo.”
Larisa iza sebe ima 25 godina aktivnog djelovanja na umjetničkoj sceni od čega je ukupno 106 predstava što dječjih, plesnih, dramskih, opera, opereta, mjuzikala kao autorica, izvođačica, koreografkinja i producentica. Velika posvećenost radu uvijek zahtjeva pomicanje vlastitih kreativnih granica, a često svaki autor za sebe i od sebe traži više novom predstavom, novim umjetničkim komadom:
“Kontinuirani rad na umjetnosti, pa i na sebi da bi tu umjetnost mogli prenijeti je zahtjevan. U nijednom umjetničkom životu nije sve uvijek uspješno, bez obzira koliko pojedinac od sebe pa i publike ima velika očekivanja. Svaki idući projekt treba biti veliki izazov da opravdaš sam sebe, opravdaš publiku, da na scenu postaviš ono što te stvarno zanima, a to nekad zna biti radikalno i možda to ljudi ne bi gledali. Autor mora postići da je i sam zadovoljan onim što vidi na sceni, ali i da komunicira sa svojom publikom”, govori Larisa i objašnjava da odnos s umjetnosti i publikom ugovor koji sa sobom nosi odgovornost.
Nakon dvadeset godina od otvaranja plesnog centra Tala, uspješnih predstava i projekata uvijek na red dolazi pitanje budućnosti. Osobno smatram da svaka godina rada, ali i života donosi svoje uspone, padove, izazove pa i planiranje onoga što dolazi. Upravo iz tog razloga, kada iza osobe poput Larise stoji opus koji zahtjeva poštovanje, pitala sam ju da mi otkrije što je sljedeće:
“Kada pogledam retrospektivno, mogu reći da sam ostvarila sve što sam sanjala kao tinejdžerica. Postigla sam sve stvari koje sam u životu planirala, sanjala, radila na njima… Prvo obrazovanje u Americi, postavljanje otvorenog plesnog centra po uzoru na američke, želja da ples pripada svima, da ljudi upoznaju tko i što su plesači i koreografi. Autorski sam se i sama sebi dokazala, a i postavila predstave koje su mi bile važne. Za budućnost, kao i svi na kraju krajeva, želim zdravlje i da provodim vrijeme s djetetom što duže. Smatram da je važno osim poslovnog imati i realiziran obiteljski život. Tamo se nalaze podrška i utočište. Nakon povratka iz Amerike razmišljala sam da ako me netko za petnaest godina prepozna na cesti kao plesačicu ili koreografkinju, znat ću da sam uspjela”, zaključuje Larisa i govori kako bez obzira na postignuto, još uvijek ima vizije i mašta o tome što želi ostvariti.
Zaključujem, involvirajte se u umjetnost i stvaranje, kao publika ili autor. Postoje ljudi oko nas koji svojim primjerom i radom pokazuju da je moguće i potrebno – kroz umjetnost progovarati o društveno bitnim temama.
