Porazgovarali smo s Vlatkom Štamparom nakon obilježavanja 10 godina karijere u rasprodanom Lisinskom…
U posljednje desetljeće Vlatko Štampar nametnuo se kao jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske komičarske scene, a kako izgleda, njegovo vrijeme tek je počelo! Ovaj komičar nedavno je proslavio 10 godina na sceni na žestokoj stand up večeri koju je obilježilo više od dva sata neprekidnog smijeha u rasprodanom Lisinskom. Dugoočekivani ultimativni best of karijere sažet kao dva sata najboljih, probranih, žestokih, necenzuriranih fora bio je razlog zašto se Lisinski tresao od smijeha. Vlatka smo priveli na kratki razgovor u kojem nam je otkrio misli li da su Hrvati humorističan narod, može li se živjeti od stand upa i kakav je osjećaj nastupati pred ogromnim auditorijem. Što nam je ispričao, provjerite u nastavku…
Kako bi opisao prvih 10 godina svoje karijere u svijetu humora?
Pa nisam očekivao da će ovoliko trajati, tj. nisam očekivao da će mi to postati profesija.
Kako bih opisao? Pa šareno, raznoliko, teško, uzbudljivo, napeto, panično, poučno, ispunjavajuće, predivno…
Nedavno si nastupio u Lisninskom, kakav je osjećaj stajati ispred tolikog auditorija? Je li te hvatala panika prije samog nastupa?
Nastup u Lisinskom je bio stvarno divan. Zadovoljan sam kako je sve ispalo. Trema je bila velika. Obično na nastupu trema bude prvih 5-10min. Kad se par puta nasmiju – raspline se i nastup je stvarno uživancija. U Lisinskom sam cijelu večer bio na iglama.
18.11. sam “opet” u Lisinskom. Cijela Lajnap ekipa se će se skupiti i napraviti veliku humanitarku. Ovo je prvi nastup gdje publika može vidjeti sve članove Lajnap comedy ekipe – u jednoj večeri. Sax postav: Aleks Curać Šarić, Goran Vugrinec, Saša Turković i kao mala crna trešnja na vrhu šlaga – dolazi nam Tomislav Kozačinski iz Londona. Jedva čekam.
Kako si i kada skužio da je humor ono sa čime se želiš baviti u životu?
Nikad nisam baš odlučio da je humor nešto sa čime ću se baviti u životu. Krenuo sam nastupati na open mic večerima i jednostavno sam se navukao na to. Znao sam da želim to raditi, da uživam, ali nisam ni sanjao da će mi to biti profesija.
Prije dvije godine sam dao otkaz u arhitektonskom uredu. To je bila neka prekretnica u karijeri. Gdje sam odlučio 100% u glavi da idem biti “samo” komičar.
Tvoji obožavatelji znaju da si po struci arhitekt, postoji li išta što povezuje arhitekturu s karijerom stand-up komičara?
Pa arhitektura je dosta stresno zanimanje. To je jedina poveznica. S tim da moram priznati da je arhitektura stresnija od nasmijavanja 1800 ljudi. Jer ako fulaš foru – nitko se ne smije, ali ako fulaš nosivi zid – ima posljedica.
Može li se živjeti od stand-upa? I što na to kaže tvoj mirovinski stup?
Moglo bi se reći koliko muzike – koliko para. Ovisi o količini angažmana. Jedan mjesec je super, pa sljedeći malo slabiji. Ali kao kod svakog posla – kvaliteta s vremenom ispliva. Trebalo mi je 10 godina da dođem u poziciju gdje mogu birati koje nastupe želim odraditi, a koje ću odbiti jer znam da zbog uvjeta ne mogu napraviti kvalitetnu večer. Što mi je bitnije od same zarade. Ali kad se podvuče crta – plaća je solidna. I sam sam svoj šef.
Postoji li neki zanimljiv događaj s nastupa kojeg se i dan danas sjećaš?
Teško mi je izdvojiti baš neki događaj. Stvarno smo doživjeli svašta. Od potencijanih batina nakon showa, pa vožnje 5 sati kroz mećavu do Rijeke da bi kod naplatnih kućica dobili poruku da je nastup otkazan, trovanja sendvičem sa benzinske, druženja, upoznavanja ljudi, ma svega…
Kako se nosiš s heklerima?
Dobro. Nema ih puno, a i oni koji jesu su dobronamjerni. Plahi su dosta Hrvati.
Jesu li Hrvati duhovit narod?
Jesu. Svaki grad, svaki kraj misli da je poseban što se tiče humora. Da su teški za nasmijati. “Ako uspiješ nasmijati nas, onda znači da si dobar…” – koliko puta sam čuo tu rečenicu. Ali humor je univerzalan. Ako je fora dobra – dobra je. Ljudi će se smijati.
Je li ti teško pada što se možda od tebe uvijek očekuje da budeš smiješan ili to ipak možeš odvojiti kao „posao“?
Nekad ljudi znaju biti malo naporni jer misle da je komičar konstantno dobre volje, baca fore, da je osoba koju vide na pozornici. Ali naviknuo sam se na komentare, karijerne sugestije od strane nepoznatih ljudi, poklanjanje materijala – to je kad te pripiti frajer nakon nastupa zaustavi, ispriča jako, jako loš vic i onda ti kaže da ga slobodno iskoristiš.
Na ljestvici od jedan do 10, koliko ti je iritantno kad te netko pita da ispričaš neku šalu? I ako je odgovor jedan, slobodno nam ispričaj neku!
Ovisno o situaciji. Recimo 7,3. Jedna fora?
4 godine mi je trebalo da završim srednju školu, 7 godina da završim fakultet, a 9 godina da naučim izgovarati Römerquelle.
