Koliko ste se puta pogledali u ogledalo i pomislili da vam nešto na licu, tijelu ili kosi jednostavno nije dovoljno dobro? Koliko ste puta povećali fotografiju da provjerite kako vam izgleda koža, izbrisali fotografiju jer vam se nije svidjelo kako izgledate ili se usporedili s nekim na društvenim mrežama? Povremena nesigurnost oko izgleda dio je ljudskog iskustva. Problem nastaje kada misli o vlastitim ‘nedostacima’ postanu toliko intenzivne da počnu zauzimati velik dio svakodnevice.
Upravo se tada može govoriti o body dysmorphic disorderu, odnosno poremećaju tjelesne dismorfije. Riječ je o psihičkom poremećaju kod kojeg je osoba izrazito zaokupljena jednim ili više nedostataka u vlastitom izgledu koji su drugima neprimjetni ili vrlo malo primjetni. Ta zaokupljenost nije samo pitanje taštine ili želje da izgledamo bolje, ona može uzrokovati ozbiljnu emocionalnu patnju i značajno utjecati na posao, odnose, društveni život i svakodnevno funkcioniranje. A ovaj poremećaj sve češće se bilježi kod žena svih generacija, ne samo kod teenagerica.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nije isto biti nezadovoljan svojim izgledom i imati body dismorfiju
Ovo je možda najvažnija razlika koju treba razumjeti. Gotovo svi ljudi povremeno imaju dijelove tijela koji im se ne sviđaju. Netko nije zadovoljan nosom, netko kilogramima, netko kožom, kosom ili oblikom tijela. Takve misli same po sebi ne znače da osoba ima body dismorfiju.
Kod BDD-a problem nije samo u tome što osoba ne voli neki dio svog izgleda, već u tome što joj se ta misao vraća iznova i iznova te počinje određivati ponašanje. Osoba može satima provjeravati izgled u ogledalu, fotografirati se iz različitih kutova, uspoređivati se s drugima, tražiti uvjeravanja od bliskih ljudi ili pokušavati sakriti ono što smatra svojim nedostatkom. Neki ljudi izbjegavaju fotografiranje, društvene događaje, upoznavanje novih ljudi ili čak odlazak na posao zbog osjećaja da ih drugi promatraju i procjenjuju. Drugim riječima, nije presudno koliko je ‘nedostatak’ objektivno vidljiv. Presudno je koliko prostora on zauzima u nečijem životu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Zašto se o body dismorfiji danas toliko govori?
BDD nije novi fenomen, ali način na koji danas doživljavamo vlastiti izgled stvara okruženje u kojem se određeni obrasci mogu vrlo lako pojačati.
Društvene mreže učinile su izgled nečim što više ne susrećemo samo u ogledalu. Svoj izgled možemo promatrati na fotografijama, videima, selfie kamerama, videopozivima i snimkama koje možemo beskonačno uređivati. Istovremeno svakodnevno gledamo tisuće drugih lica i tijela, često prikazanih iz pažljivo odabranih kutova, uz filtre, šminku, rasvjetu, uređivanje fotografija i različite oblike estetskih intervencija.
Istraživanja pritom ne govore jednostavno da ‘Instagram uzrokuje body dismorfiju’. Odnos je puno složeniji. Velika meta-analiza 83 studije i više od 55 tisuća sudionika pokazala je značajnu povezanost između češćeg uspoređivanja vlastitog izgleda s drugima na društvenim mrežama i izraženijih problema sa slikom tijela. Eksperimentalna i longitudinalna istraživanja također upućuju na to da izloženost idealiziranim prikazima izgleda može negativno utjecati na doživljaj vlastitog tijela.
Zato je možda preciznije reći da živimo u vremenu u kojem je uspoređivanje izgleda postalo gotovo neprekidno dostupno.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jedan od zanimljivijih aspekata BDD-a jest potreba za neprestanim provjeravanjem. Nekada se ono uglavnom odvijalo pred ogledalom. Danas se može događati i preko mobitela. Fotografiranje istog dijela lica iz deset različitih kutova, povećavanje fotografije, provjeravanje kako izgledamo na prednjoj kameri, uspoređivanje vlastitog profila s tuđim ili beskrajno uređivanje fotografije mogu postati dio istog obrasca.
Nedavna istraživanja upravo se bave tim ‘digitalnim’ sigurnosnim ponašanjima kod osoba s BDD-om. Ona uključuju fotografiranje vlastitog izgleda radi provjere, uspoređivanje s drugima na internetu i uređivanje vlastitih fotografija. Paradoks je u tome što provjeravanje najčešće ne donosi trajno olakšanje. Možemo se pogledati u ogledalo i na trenutak zaključiti da ipak izgledamo dobro, ali nekoliko minuta kasnije sumnja se vraća. Tada ponovno provjeravamo. I tako nastaje krug.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što se zapravo događa u glavi osobe s body dismorfijom?
Jedan od načina razumijevanja BDD-a jest promatrati ga kroz odnos između misli, emocija i ponašanja. Osoba primijeti nešto na svom izgledu. Zatim tome pridaje izrazito negativno značenje: ‘Nos mi je prevelik’, ‘Svi vide moje pore’, ‘Izgledam ogromno’, ‘Ljudi će misliti da sam ružna.’ Ta misao izaziva neugodu, sram ili tjeskobu. Kako bi smanjila tu nelagodu, osoba počinje provjeravati ogledalo, tražiti potvrdu od drugih, skrivati određeni dio tijela, izbjegavati fotografiranje ili pokušavati promijeniti svoj izgled. Kratkoročno to može donijeti olakšanje. Dugoročno, međutim, upravo takva ponašanja mogu održavati problem.
Zato se u terapiji ne pokušava samo ‘uvjeriti’ osobu da je lijepa. To je važna razlika.
Zašto ‘ali stvarno si lijepa’ često nije dovoljno?
Kada nekome kažemo da je lijep, zgodan ili da ‘uopće nema razloga za brigu’, mislimo da mu pomažemo. No kod body dismorfije problem nije jednostavno nedostatak pozitivnih komentara. Ako osoba vjeruje da je njezin nos katastrofalno velik, odgovor ‘nije, stvarno je malen’ može pružiti kratkotrajno olakšanje, ali ne rješava obrazac koji stoji iza toga. Zato se suvremeni pristupi liječenju fokusiraju na način na koji osoba razmišlja o svom izgledu, ponašanja koja održavaju opsesiju i postupno suočavanje sa situacijama koje izbjegava.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se body dismorfija liječi?
Jedan od glavnih psihoterapijskih pristupa je kognitivno-bihevioralna terapija, odnosno CBT, prilagođena upravo BDD-u. U terapiji se osoba uči prepoznati obrasce razmišljanja koji pojačavaju njezinu zabrinutost oko izgleda, ali i ponašanja poput pretjeranog gledanja u ogledalo, uspoređivanja, traženja uvjeravanja ili izbjegavanja društvenih situacija.
Važan dio terapije može biti i postupno izlaganje situacijama kojih se osoba boji, uz smanjenje ponašanja kojima inače pokušava kontrolirati vlastiti izgled. Primjerice, osoba koja izbjegava fotografiranje može postupno učiti tolerirati fotografije bez višestrukog provjeravanja i uređivanja.
Kod nekih osoba koriste se i lijekovi iz skupine SSRI antidepresiva. O tome odlučuje liječnik ili psihijatar, a terapija se prilagođava intenzitetu simptoma i drugim okolnostima. Kod težih oblika BDD-a stručne preporuke podržavaju kombinaciju CBT-a i farmakoterapije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
A što je s estetskim zahvatima?
Ovo je posebno osjetljivo pitanje. Osoba koja je uvjerena da je problem u njezinom nosu, koži, zubima ili nekom drugom dijelu tijela može vjerovati da će estetski zahvat riješiti njezinu patnju. No kod BDD-a sama promjena izgleda često ne rješava temeljni problem. Američka psihijatrijska udruga navodi da kozmetički tretmani kod osoba s BDD-om gotovo nikada ne rješavaju problem, a ponekad zabrinutost mogu i pogoršati.
To ne znači da je svaki estetski zahvat problematičan niti da osoba koja razmišlja o estetskoj korekciji ima BDD. Ključna je razlika u tome je li riječ o promišljenoj želji za određenom promjenom ili o pokušaju da se psihička patnja riješi beskrajnim mijenjanjem vlastitog izgleda.
Zašto je body dismorfija ozbiljan problem?
Zato što može postupno početi određivati gotovo svaki dio života. Netko može izbjegavati izlaske jer ne želi da ga ljudi gledaju. Netko može prestati izlaziti na fotografije. Netko može provoditi sate pred ogledalom ili na društvenim mrežama. Netko može trošiti velike količine novca na kozmetiku, tretmane i zahvate. Netko može izbjegavati romantične odnose jer vjeruje da nije dovoljno privlačan.
BDD je povezan i s drugim psihičkim poteškoćama, uključujući depresiju, socijalnu anksioznost i opsesivno-kompulzivni poremećaj. Istraživanja također pokazuju da je kod ovog poremećaja prisutan značajan rizik od suicidalnosti, zbog čega ga nije dobro svesti na ‘nesigurnost u vlastiti izgled’.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako možemo razviti zdraviji odnos prema vlastitom tijelu?
Važno je početi od toga da cilj ne mora biti obožavanje vlastitog tijela. Posljednjih godina često slušamo o body positivity pokretu i ideji da trebamo voljeti svaki dio svog tijela. To nekima može biti korisno, ali drugima može zvučati jednako nedostižno kao i ideja da moraju izgledati savršeno. Zato se sve više govori i o body neutralityju, pristupu prema kojem vlastito tijelo ne mora biti ni predmet obožavanja ni stalnog popravljanja. Ono je jednostavno dio nas.
Možemo imati dane kada nam se sviđa kako izgledamo i dane kada nam se ne sviđa. Možemo poželjeti novu frizuru, smršavjeti nekoliko kilograma, trenirati, kupiti novu odjeću ili napraviti kozmetički tretman, a da pritom ne vjerujemo da će neka fizička promjena konačno riješiti sve naše nesigurnosti.
Prvi korak je prestati vjerovati svakoj misli koju imamo o svom izgledu
Jedna od korisnih promjena perspektive može biti upravo ova: misao nije činjenica. Kod body dismorfije upravo je učenje drugačijeg odnosa prema negativnim mislima o sebi dio terapijskog procesa. Umjesto da svaku misao automatski analiziramo, provjeravamo i pokušavamo ispraviti, učimo je prepoznati kao mentalni događaj koji može doći i proći.
Ako razmišljanje o izgledu počinje oduzimati sate dnevno, ako stalno provjeravamo ogledalo ili fotografije, uspoređujemo se s drugima, izbjegavamo ljude ili situacije zbog izgleda ili osjećamo da nam se život počinje vrtjeti oko jednog dijela tijela, vrijedi potražiti stručnu pomoć.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
