Fragmenti ljubavnog diskursa: Je li ljubav zapravo fikcija?

Piše: Andrea Tintor

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.

U posljednje vrijeme popularno je analizirati što nam je zadnjih desetak godina ponudila fikcija kada govorimo o ljubavnim odnosima. Naravno da su najpopularnija i najbolnija saznanja da sve ono o čemu su djevojke sanjale u pubertetu danas je okarakterizirano kao toksično i vrlo problematično.

Pogled u mobitel u večernjim satima. Pristižu poruke o razvodima poznatih bračnih parova nakon dvadeset godina, prijateljice na aparatima. Domaće tabloidno novinarstvo je spalo na niske, nekreativne i politički korektne grane da se skandala iz celebrity domene ne mogu ni sjetiti, kamoli nabrojati. O nekima moram šutjeti. Zato službeni dopisi o prekidu dugogodišnjih veza publici dođu kao kratka distrakcija. Mogućnost da sami konstruiraju teorije zavjere.

Jedan od recentnih primjera je PR stunt J. Lo i Afflecka na koji se ni moje oči nisu mogle suzdržati od kolutanja. Ta ljubavna epizoda mi je na razini priče iz Moje Sudbine o uspješnoj poslovnoj ženi koja se vraća partneru iz ranih dvadesetih, ali frajeru je trenutno jedini domet ispijanje zidaruše s ekipom ispred marketa.

Osobno me nikad nisu zabavljali odnosi celebova u medijskom prostoru, niti sam imala neki omiljeni par tinejdžerskih dana. Željela sam nešto svoje. Autentično i živo. Opipljivo, a istovremeno plod mašte.

Razmišljajući retrospektivno, koliko god odnosi slavnih bili produkt PR mašinerije i zahtjeva industrije rijetko se stvorio kult veze. Izrazito respektiram mit Brada Pitta i Jennifer Aniston koji daju nadu svim friško prekinutim odnosima da će se jednog dana ponovno sresti u isto vrijeme na istom emocionalnom mjestu.

Ono što je promatrano na distanci tjera publiku, u ovom slučaju češće žene nego muškarce, da neprestano žude i stvaraju nerealne ishode situacija u kojima se sigurno ne bi snašle.

Nekako ipak vjerujem u evoluciju ljubavnog diskursa koji žene danas priželjkuju, stvaraju i žive. Da isti napokon korača u skladu s kriterijima kada je u pitanju osoba kojoj ćemo dedicirati naše dragocjeno vrijeme.

Fragmenti ljubavnog diskursa

“Ajde molim te pročitaj ovu knjigu, baš je gotivna”, govorila mi je Anja pokušavajući prodati Srećka Horvata kao ljubavnog gurua. Duboko sam uzdahnula dok smo ispijale drugu kavu.

Čak i prije deset godina bilo je čudno izreći rečenicu da smo se upoznali preko fejsa. Uvijek je postojala siva zona jesmo li se upoznali u virtualnom prostoru ili je to bio kanal komunikacije u kojem smo bili slobodniji progovoriti više od usputnog Ćao! na školskom hodniku. Nismo znali zašto se pozdravljamo, ali kad se u jednom danu sretneš s nekim četiri puta dobar odgoj prevlada.

Ono što je danas WhatsApp, nekad je bio MSN. Prvi korak prema privatnoj domeni nekoga koga tek želimo upoznati. Trčanje doma poslije škole, brzinski ručak i pisanje zadaće da bi se oko sedam našli za tipkovnicom. Ne sjećam se razgovora. Sjećam se osjećaja. Lajtmotiva. Sklapanja očiju ispred ekrana i razmišljanja kako će jutro doći malo brže. Potencijalno i trenutak da se pozdravimo u prolazu.

Jedan od najistaknutijih predstavnika francuske strukturalističke kritike i utemeljitelj semiološke teorije Roland Barthes u kultnim Fragmentima ljubavnog diskursa prepoznaje i izlaže neke od figura ljubavnog diskursa: dodiri, ovisnost, čekanje, pisanje, zagrljaj, jezik, nježnost…

Prema Barthesu jezik kojim se koristimo kada smo zaljubljeni ili razmišljamo o ljubavi nije jezik svakodnevnog govora. To je jezik usamljenosti i mitologije, ili kako to Barthes naziva image repertoire. Upravo ta mitologija i jezik su iz kultnih književnih djela prerasli u filmove i serije kojima se uvijek vraćamo da proživimo naizgled neuhvatljivu mitologiju ljubavi. Naizgled nedostižnu za stvarni život, a zapravo izvan zone komfora. Ljubav za koju se živi ako smo za istu spremni umrijeti.

“E, mogla bi na Tinder. Čisto da vidiš kakva je ponuda u điru”, čula sam nebrojeno puta i nasmijala se.

Dok smo se snalazili u košmaru emocija, razvoda i odrastanja za svaki rođendan dobila sam čestitku. Podebljanu za još jednu valutu osim ljubavi, no to je uvijek bilo manje bitno. Na papiru rukom napisana poezija u prozi. Emocije koje smo osjećali u šetnji, na sladoledu, dok je dolazio po mene u vrtić na nekoliko sati da ih provedemo skupa. Riječi koje skupljam godinama i čuvam na ormaru. Talent za pisanje naslijedila sam od oca elektromehaničara.

“Daj molim te, kakav jebeni Tinder”, odgovarala sam bahato. Jedini problem koji je razvod roditelja i odnos s tatom ostavio je taj što volim riječi. Prokleto ih volim. Do razine da puštam umu da ih uništava i stvara dok ne dođu one promišljenije, dok ne evoluiraju u emocije. Uz glazbu. U tišini. U gomili ljudi. U usamljenosti. Dok ne završe na papiru. Dok ih netko ne pročita i nasmije se. Pa opet ispočetka. Dok nam za razumijevanje više nisu potrebne.

Svjesno pripadanje kaljuži aplikacije koja uništava moj semiološki kozmos je suvremeni deseti krug pakla. Tko voli, nek izvoli.

Ljubav ide kroz…

Prvi put sam dohvatila Horvatovu Ljubav za početnike 2018., tad na fakultetu. U potrazi za identitetom. Pročitala sam ju i rekla Anji da je stvarno gotivna. No nismo se našle na istoj valnoj duljini.

Horvatov najveći fan i prijatelj, Slavoj Žižek piše da je ta knjiga, koja pleše u narativnoj analizi imaginarnih i stvarnih ljubavnih epizoda, potrebna kao kruh. Poprilično jadna usporedba za jednog filozofa svjetske klase. Točniji marketinški hook bio bi da je knjiga opisana kao zbirka ljubavnih epizoda koje su nečije, istovremeno naše. Prožete argumentacijom intelektualaca s referencama filmova, glazbe i književnih klasika koji su nam bar jednom prošli kroz ruke.

Potisnula sam ovaj naslov u umu. Počela pisati kolumne o popularnoj kulturi. Izvukla svu svoju arhivu analize narativa seminara. Proučavala riječi, slike, diskurs, medijske spektakle… Kopala po riječima. Čekala ih. Brisala. Pisala. Ponovno iščitavala. Stvarala svoj svijet. Ponekad nisu dolazile. Dobivala emotivne rime osmišljene za rođendan. I ozbiljnu prozu uz diplomu faksa za koju smo oboje krvavo radili šest godina. Ako, kad sve nestane uvijek ćemo imati riječi. Nastale iz emocija i emocije nastale iz riječi. Zapisane u vremenu.

Tinder. Još se smijem.

“Anja, imaš još uvijek Ljubav za početnike?”, pitala sam.

“Pa šta baš ništa nisi naučila ovih godina da ti je ponovno potrebna?”, odgovorila je. Nisam bila sigurna misli li na knjigu ili ljubav.

Nisam si mogla objasniti što prvi put nisam iščitala, koje riječi sam propustila. Koja značenja su nedostajala, a koja su bila u nastajanju.

Prema Horvatu, ali i Barthesu, svaka ljubav je svetkovina značenja. Od početka do kraja, pa čak i nakon kraja. Svaka serija, film, roman, medijski skandal koji propitkuje i prezentira međuljudske odnose i u fokus stavlja ljubavne priče daje nam značenja koja tumačimo prema sustavu na koji smo kroz život naučeni.

Barthes u Fragmentima parafrazira Lacana u ulomku što razgovor doista znači: Kao da imam  imam riječi umjesto prstiju, ili prste na kraju svojih riječi. (…) Uzbuđenje potječe od dvostrukog dodira: s jedne strane, sva aktivnost govora diskretno, posredno otkriva jedinstveno označeno, a to je ‘želim te’, i oslobađa ga, hrani (…); s druge strane, omatam drugoga svojim riječima, lagano dodirujem, održavam taj dodir… Govoriti zaljubljeno, znači trošiti se bez kraja, bez krize; to znači prakticirati odnos bez orgazma.

Prokopala sam svoje marginalizirane inboxe.

Ljepotice. Jesi za druženje?

Izvrstan stav u slici. Vjerujem da si takva i uživo.

Činiš se zanimljiva osoba…

Tko se to krije iza ove seksi profilne?

Horvat tvrdi da odabir partnera s kojim dijelimo fragmente vlastitog ljubavnog diskursa ovisi o znakovima i značenjima koja ona stvaraju. I to nije samo razgovor već i čekanje: Kada te čekam, ja uvijek razvijam tisuću scenarija o tome zašto te čekam. Ja uvijek čekam ispisujući značenja, stvarajući vlastiti labirint znakova koji se ponekad međusobno mogu čak i potpuno isključivati; zavođenje: Koji restoran ću odabrati? Koje vino pije? Koji glazbeni žanr sluša, sluša li što i ja? Razmišljam hoće li mu/joj se svidjeti moj izbor; čežnja: suptilno stanje ljubavne žudnje, u kojem se osjeća upravo njezina odsutnost, bez želje za posjedovanjem…

Čitajući knjigu uvidjela sam da nedostaju dva fragmenta. Poštovanje i ravnopravnost. Poštovanje prema riječima. Osobi. Onome tko čita i piše nazad. Ravnopravnost jer smo partneri u stvaranju novih značenja koje jedino mi razumijemo.

Ljubav za početnike zapravo nije za početnike. Već za one koji trebaju utvrditi gradivo da bi napisali nova poglavlja.

Razvijala sam tisuću scenarija zašto čekam. Dočekala sam kad sam prestala iščekivati.

U obliku nekoliko riječi. Fragmenata u nastajanju. S trncima na koži.

Uz osmijeh.

Je li stvarnost ili fikcija?

Oboje, rekla bih.

LifestyleKolumneFragmenti ljubavnog diskursa: Je li ljubav zapravo fikcija?

Nikad bogatiji listopad u Baby Centru

Tradicionalno, u listopadu je Baby Center odlično mjesto zabave za klince i klinceze. Ovog listopada slavi posebne godišnjice - 30 godina u Sloveniji i...

Revolucionarna linija za noćnu njegu inspirirana epigenetikom

Naš životni stil je svakim danom dinamičniji, stresniji, izazovniji. Odmor i kvalitetan san neophodni su za normalno funkcioniranje svakog čovjeka. Dok spavamo, naše stanice se...

Facebook

88,138FanovaLajkaj

instagram