Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Stigla sam pred dva tjedna u bolnicu, sa samo jednom željom. “Samo neka ovo prođe i nikad mi ništa više neće trebati. Samo neka me više ne boli, to je jedino što želim i ako se to dogodi, ništa više ne tražim.” Ja sam tada uistinu tako i mislila. Baš kao i većina nas koji smo se kasnije polagano upoznavali u prizemlju bolnice. Svi smo bili na “čekanju”, ne znajući što će biti. Dan po dan, kako nam je svima bilo bolje, zahvalno smo ostali bez želja. Bilo je to nekoliko divnih dana. Dana zahvalnosti. Jedna cura se “penjala” po ljestvici zahvalnosti, otprilike ovim stupnjevima: “Samo neka mogu ustati iz kreveta, nakon devet dana. Samo to.”, preko ustajanja iz kreveta do prebivanja u zahvalnosti za ustajanje i dobre nalaze. Nakon toga je krenula nervoza, pa i ljutnja u kojoj se izgubila zahvalnost. “Ako me sutra ne puste, ja uzimam torbu i bježim. Ovdje sam već tri tjedna, dosta mi je. Za Uskrs moram biti doma.” Nekako sam ju, još uvijek prebivajući u čistoj zahvalnosti, začuđeno promatrala taj dan. Jer mi je doktorica rekla neka ne tražim odlazak doma za Uskrs, pošto će biti još Uskrsa, a stanje je stabilno nakon dugih pet godina, što nije mala stvar i nećemo to sada uprskati. Taj isti dan sam bila skroz zadovoljna i mirna s odlukom, sad sam već i ja nestrpljiva povodom odlaska. Bez obzira što sam se nečijoj ovakvoj reakciji koji dan ranije, iščuđavala.
Dakle, izgleda kako je “normalno” iliti neodvojivo od ljudskosti, kretanje prema naprijed, odnosno, željenje. Promatramo li život, potvrdit ćemo izreku koja se pripisuje Mark Twainu, a glasi: “Život je samo jedna prokleta stvar za drugom.” Uistinu, scena života se nekako i odvija tako. Događaj za događajem se neumorno izmjenjuje životnom scenom. Aktivni smo sudionici života i neprestano skačemo s jednog događaja na drugi, s jedne želje na drugu. Međutim, često nismo opušteni pa niti sretni povodom svega toga. Stoga nam se čitav život izmjenjuje u grču. Dok se život odvija ispred nas mi smo mislima i svim ostalim krenuli prema naprijed. Prema idućoj sceni života. Stoga rijetko istinski boravimo u sadašnjosti. Primjetite to. Kada ste posljednji put bili prisutni u vašem “sada”, potpuno? Bez lutanja u budućnost. Što bi značilo kako kolektivno živimo u nekakvom stresu, grču i čekanju. Čekajući idući trenutak neka nas usreći. Svakako, zasigurno je kako će jedan od idućih trenutaka našeg života biti i onaj posljednji.
Fascinantno je, stoga, što se među nama u bolničkim krugovima, našao i netko kome je stanje zahvalnosti i “neželjenja”, prisutnosti i sreće u svakom trenutku vlastitog života, bez obzira kakav je, trajno stanje. Gospođa ima tumor. Neću uopće napisati kako se bori s njim. Jer se ta žena ni s čim u svom životu više ne bori. Najsretnija je od nas. Nije sretna na trenutak, dva ili pet. Neprestano je sretna. Ne smeta joj što je danas jugo i pada kiša, kao i većini pučanstva. Ona uživa u svakoj sekundi. Najmanje zabrinuta od svih, apsolutno ju više ne zamara gdje će biti njen idući trenutak. Ima fenomenalan smisao za humor. Čitavo vrijeme nas je nasmijavala. Većina ljudi bi izjavila kako joj je žao nje, ja evo iskreno i ozbiljno izjavljujem kako je istina bliža tome da bi njoj trebalo biti žao nas. Jer smo mi ti koji ne znamo živjeti. Utrkujemo se za događajima, gunđamo na sve i svašta, dok niti ne primjećujemo kako je čisti život osnova svega. Bez njega ne bi bilo niti utrke. Nekako kao da nismo svjesni koliko je biti živ super, bez obzira na uvjete koji se ionako iz trenutka u trenutak izmjenjuju.
