Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Omiljeni gadget života bio mi je i ostao walkman. Trenuci u kojima bih se zatvorila u sobu, uključila glazbu i isključila misli, mir koji sam osjećala da idućih sat vremena ne postojim obilježili bi taj dan. Ako bih mogla opisati stanje uma tad, bila je to meditacija za koju nisam ni znala da postoji.
Vukla sam nesretni Sony walkman gdje god sam stigla, makar do obližnjeg dućana. Glazba je živjela sa mnom i ja sam živjela glazbu bez pretjeranog interesa da se ikad okušam u toj sferi. Kad se nakupilo CD-a, što kupljenih, što ilegalno sprženih naravno da sam kupila onu futrolu u koju sam mogla pospremiti samo njih dvadesetak. Prije izleta ili dužih putovanja s mamom pomno bih stajala ispred police u sobi i razmišljala koja će mi glazba trebati, što želim slušati, koje emocije mislim da ću osjećati… Gorski kotar je bio točka na kojoj bih zamislila neku imaginarnu životnu scenu u koju sam se poželjela transformirati, ali uvijek je baš jedan album nedostajao.
Jedan od imaginarnih ženskih likova koji su obilježili moje osnovnoškolske dane, ali i smjer interesnog kretanja bila je Payton Sawyer. Ne nužno jer se uspjela nekako spetljati s njenim glazbenim idolom (Pete Wentz) već jer je bila talentirana za slušanje, a ne pjevanje.
Ubrzani način života i tehnologija treniraju nas na instant – fotografije, umjetnost, književnost, osjećanje… U kaosu hiperprodukcije zaboravljamo se isključiti, zastati i promatrati svijet oko sebe.
Glazba je jedna posebna sfera koju konzumiramo i ispljunemo prema potrebama – od slušanja trendi hitova na radiju do praćenja influencerica-pjevačica i pjevačica-influencerica gdje nas više zanima što su jele i odjenule nego kvaliteta glazbe koju produciraju.
Lagala bih kad bih rekla da me neki novi trendovi ne umaraju. Primjerice, pompozne najave svake pjesme u kojoj je naglasak na svemu osim na pjesmi – na make-upu, na fotografijama, na lokaciji, na dizajnerima, na frizuri… Od trenutka najave do puštanja pjesme već sam smorena i od glazbenika, i lažnog hypea i estetike do mjere da me više uopće ne zanima pjesma. U trenutku u kojem publika izgubi onaj faktor iznenađenja piši propalo jer će tu istu pjesmu ili album poslušati preko, da ne napišem čega…
Jasno mi je da nova generacija kreativaca, u koju i sama spadam, mora ispoštovati sponzore i ekipu koja financira cijeli projekt te zainteresirati publiku i slušatelje jer su društvene mreže postale besplatan marketinški alat.
S druge strane, sjećam se kad je bez najave Beyoncé izbacila istoimeni vizualni album i sve spotove koji slave erotiku, seks, glazbu, ljubav i žensku snagu. Svijet je ostao u šoku. Danima su secirani spotovi od estetike, stihova, glazbe, apsolutno svakog fragmenta svake sekunde objavljenih videa. O Partitionu bih mogla napisati seriju kolumni.
Formula iznenađenja se za Beyoncé, koja je u nekoliko intervjua naglasila da se željela vratiti starim navikama izbacivanja cijelih albuma, već nekoliko godina pokazuje uspješnom.
Ipak, ne mogu svi biti Queen B. i imati njenu beskompromisnu poslovnu proračunatost koja je pokazala da se rizik uvijek isplati.
Glazba je medij društvene identifikacije
Magičnu formulu faktora iznenađenja koriste svi umjetnici i kreativci kojima je naglasak na kreativi, sve ostalo je popratni show. Ipak, taj popratni show nikad ne smije biti veći od same umjetnosti koja treba potrajati više od pet minuta.
Jučer popodne sam se poželjela isključiti kao u ona dobra stara vremena kad nismo dobivali desetak notifikacija u minuti.
U vremenu kada privatnost vrijedi još manje nego prije četiri godine sjetila sam se Limunade i utjecaja koji je taj album imao na moj mentalni sklop. O tome jednom.
Bez obzira na sve ovo vrijeme koje je prošlo od izlaska famoznog albuma te nekoliko intervjua, publika još uvijek nije potpuno sigurna je li se Jay Z-jeva prijevara uopće dogodila ili je sve pomno osmišljen medijski skandal o kojem se i dalje tu i tamo popriča!?
Glazba se stvara, kao i svaka umjetnost da povezuje ljude, vrijednosti, emocije te da okuplja zajednicu prema kojoj će se identificirati. Kopajući po vlastitoj diskografskoj prošlosti sjećam se da sam u nižim razredima bila tim #Xtina, kasnije sam se upoznala s alternativom i rockom, iz prijateljske solidarnosti mogla sam se zabavljati uz cajke poslije tri ujutro, glazba Željka Joksimovića me podsjeća na tatu… Svaki takt, melodija koja je prošla kroz moj život nekako ga je i obilježila.
Obilježava sve nas, htjeli mi to priznati ili ne. Prema Sari Ahmed, jezik emocija duboko je socijalan i ovisi o vječnom kretanju objekata emocija. Riječi nikada nisu u potpunosti odvojene od tijela, što glazbenici uspješno postižu stoljećima.
Ono s čime (ili kime) se identificiramo utječe na percepciju nas samih, ali i kako nas okolina doživljava. Simpatičnu anegdotu doživjela sam ljetos u kasnovečernjoj vožnji u kojoj da bi se me očaralo, suptilno pustilo Slasha i Beautiful Dangerous. Rekla bih da se poznajemo deset godina, ali prema izboru soundtracka ne bih se složila s vlastitom mišlju jer onaj tko me poznaje površno će me pokušati kupiti provjerenim pjesmuljkom Gunsa na koji ću zakolutati očima. Onaj tko me pokušava prokužiti igrat će na kartu G-Eazyja, a onaj tko mi pokaže što njega inspirira – o tome već možemo razgovarati… Žene, koliko god i same sebe uvjeravale u taj mit, ne žele da im se čitaju misli. Žele nekoga s kim će otkrivati nove svjetove, novu sebe.
Redefiniranje ženske seksualnosti kroz glazbu
Te promjene posljednjih nekoliko mjeseci najviše vidim u glazbi. Iako se na prvu ne čini tako, pjesma Blurred Lines 2013. redefinirala je kako se promišlja glazba novijeg doba. Upravo taj kreativni uradak koji je zatvorio krug eksplicitnosti u stihovima i spotu natjerao je društvo da preispita stavove te pokrene debatu u mizoginiji u pop glazbi.
Nisu jedini Pharrell Williams i Robin Thicke koji su stavili točku na – i. Generalno, svi glazbenici počevši s Jasonom Derulom, Brunom Marsom ili Weekndom uhvatili su se posljednjih godina objektivizaciji žena kroz svoje pjesme. Naravno, toliko privlačno da smo kolektivno i potpuno slobodnom voljom ušle u cijelu tu priču.
Glazba ženskih autorica, producentica, scenaristica oduvijek je bila mjesto razgovora o politici, društvenim ulogama, ljubavnim intrigama, rodu i identitetu te u trenutku kada bi glazbenica jasno stala iza svojih političkih stavova društvo bi zakolutalo očima. Apsolutno svaki put kada se Beyoncé politički aktivira ili bilo koja glazbenica izađe na prosvjede.
Žene i popularna kultura trivijalizirani su zbog povezanosti s emocijama, a jedino kroz emocije i teže stihove mogu prenijeti poruku s kojim borbama se svakodnevno susrećemo.
Ipak, u 2020. se i to (napokon!) mijenja.
U kolovozu reperice Megan Thee Stallion i Cardi B izbacile su WAP, modernu himnu emancipiranih žena i LGBTQ zajednice. Svijet se zgrozio.
Kada sam imala devet ili deset godina, iz mojih zvučnika je treštao Dirrty Christine Aguilere, a svijet nije ni trepnuo. Nije imao viška vremena, frustracija i društvenih mreža na kojima će ih pokušati izliječiti kako ovaj hit uništava budućnost jedne desetogodišnjakinje.
Od stenjanja Roberta Planta do booma pornografije u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, seks je polako, ali sigurno ulazio u glazbene sfere. Madonna, Michael Jackson, Prince pa nadalje ženski rap devedesetih i dvijetisućitih napravile su uvertiru u glazbu kakvu imamo danas.
U Hrvatskoj je potpuno neka druga priča i neka druga ‘čedna’ (pop) kultura. Posljednji put kad se spomenuo pojam seksa bilo je ovlaš u Severininoj “štikli”. Hrvati nekako ipak više vole lake note koje ne da ne govore puno, već ne govore ništa konstruktivno.
Tekstopisac Justin Tranter, koji potpisuje hitove Britney Spears, Selene Gomez, Maroon 5-a, Gwen Stefani i mnogih drugih, progovorio je o tome što se događa kad muškarci preuzmu ženski narativ i pokušavaju pisati pjesme za mlade, neafirmirane glazbenice. Svaki glazbenik bi trebao preuzeti inicijativu nad svojim stvaralaštvom pa tako i pjesmama zbog načina prezentacije, prenošenja poruke i financijske isplativosti.
Ova godina, iz perspektive glazbe donijela je odrastanje silnih Disneyjevih zvijezda i žena koje su do jučer bile prezentirane kao djevojčice od Miley Cyrus, Taylor Swift, Due Lipe i Ariane Grade. Selena Gomez još uvijek strateški živi na staroj slavi propale veze, ali vjerujem da će se i to uskoro promijeniti.
Žene u glazbi preuzimaju kontrolu nad svojim tekstovima i svojom slikom uspješno odvajajući svoju prošlost od sadašnjosti, kao što to školski radi Cardi B sa svojom završenom striperskom karijerom.
Dok sam u djetinjstvu hodala okolo s walkmanom nisam očekivala da bi jedan album, u današnjem slučaju positions Ariane Grande mogao biti zaslužan za cijeli tok misli jednog maglovitog nedjeljnog popodneva.
Vjerujem da bi svijet bio malo bolje mjesto kada bi se vratili starim navikama treniranja slušanja, prvenstveno onih sadržaja koje konzumiramo, a zatim ljudi i pojava oko sebe.
Želim da pop glazba opet postane mjesto dijaloga, promišljanja i osjećanja. Malo manje popratnog instant showa. Da obuhvaća sve glasove te uvažava sve emocije. Želim da publika može biti dovoljno snažna i da neodustaje od svojih zahtjeva – da umjetnički rad ne bude površan i da nas to ne zadovoljava.
Novi zvuk feminizma je tu, trebamo ga samo malo pojačati.
