Odlazak na kavu da bi uživala u samoći ne znači da si usamljena

Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.

Posvećeno svim ženama koje same, u tišini ispijaju kavu

Dolaskom u Poreč pogled mi bježi na atletsku stazu za trčanje na kojoj sam ispuštala dušu za vrijeme tjelesnog, na bezimeni fast food preko puta srednje škole na kojem smo gubili dane, na zakutke u kojima smo povraćali, na ulice kojima sam nekad bezbrižno šetala…

Ušla sam u sobu u kojoj sam odrastala nakon što je tatina radiona pretvorena u mjesto za mene. Prazna je, nema postera mojih idola, nema ispisanih zidova narativnim nebulozama, nema odjeće u ormarima… Tek pokoja ljetna krpica koja čeka svoje dane na plaži. Baka mi još uvijek govori zašto na plažu odlazim u pidžami, jer što će ljudi reći… Okrećem očima na samu pomisao.

Piše se o ukletim mjestima na kojima se osjećaju duše ljudi koji su na tim mjestima izdahnuli. Svakim ulaskom u sobu koja je moja samo u mojoj glavi osjećam tu dušu prošlog života. Vidim se kako lakiram nokte umjesto da učim, gledam omiljene serije, plačem jer mislim da je kraj svijeta, čitam lektiru… I dok odlažem kofer uz ormar sjetim se da je vrijeme da se suočim sa starim fotografijama na onom hard disku o kojem sam pisala u prošlotjednoj kolumni.

U gledanju prošle sebe prošlo je pola dana. Kako ne bi samo ekipa s Instagrama gledala moje vizualne konstrukte i transformacije nekoliko najboljih fotki poslala sam prijateljima koji su i nakon desetljeća i nešto sitno još uvijek uz mene, da se skupa smijemo.

Jedna mutna fotografija, na kojoj smo mrtvi pijani moj prijatelj iz srednje i ja, suptilno je poslana u njegov inbox uz natpis da se uvjeri kako starimo kao vino. Još uvijek se nismo ukiselili. Uz virtualni smijeh mi odgovara kako se preselio u Zagreb, a u meni pozitivni šok i nevjerica.

I dok sam mu tipkala svoje oduševljenje kako mi je drago zbog njega, odjednom mi je sinulo kako je iz grada u kojem sam odrasla otišla posljednja osoba s kojom sam mogla popit kavu kad „dođem doma“ te da ću od sad isključivo dolaziti doslovno u posjet roditeljima.

Poetski sam se zapitala ima li tu mjesta za mene!?

Paralelno razmišljam koliko mentalni sklop na ovim prostorima voli ispijati kavu, bez obzira bila to kava ili višesatno sjedenje uz pivo i ćakulu. Nekolicina žudi za društvom, potrebom da budu okruženi ljudima… Drugi se najbolje osjećaju sami među mnoštvom.

Poznajem žene koje nigdje ne idu same, ne zato što se boje mraka i sumnjivih ulica, već jer im treba podrška u kupovini, blesavo se osjećaju kad same sjednu na kavu, odnosno to im je neprirodan čin, ne vole biti same jer ih i sama pomisao na to plaši. Samoća je njihova slabost. Ponekad pomislim kako zapravo još uvijek nisu pronašle onu pravu poveznicu između njihovog tijela i uma.

Odrastajući sama u maloj sobici, čitaj – do vrtića, morala sam biti jako maštovita kako bih se zabavljala sama dok su moji radili. Tad sam naučila prigrliti samoću. Samoća je također prigrlila mene i postale smo nerazdvojne prijateljice.

Sutra, odnosno danas, Dule i ja ćemo otići na svoju jutarnju nedjeljnu kavu. Svatko sa svojom štampom, naručiti kavu i pročitati ono što nas zanima, u tišini. Volim ljude s kojima mogu šutjeti, čak i kad se ne vidimo po nekoliko mjeseci. Ponekad tišina govori više od pukog pričanja da bi se popunila praznina. Ne zanima nas komentiranje rukomentog debakla, lokalnog krkanluka, ekonomskog stanja… Zanima nas osjećaj koji ćemo nositi sa sobom do sljedećeg susreta.

Potreba za samoćom ne znači usamljenost. Druženje sa sobom ponekad je prijeko potreban odlazak od sebe da bih se mentalno vratila na svoje puteve razuma jer bih inače skrenula.

Rituali koje radimo za sebe ono je što čini razliku. Vrijeme koje provedemo sami s najboljim i najgorim dijelovima svog identiteta ono je što nas dugoročno povezuje s onim što istinski jesmo.

S druge strane, u tišini sobe razmišljam koliko volim šum kafića popraćen razgovorom i lupanjem šalica po šankovima, koliko buku u oronulim klubovima koji puštaju pjesme koje sam slušala i koje su htjeli-nehtjeli slušali moji susjedi… Bez glazbe ne mogu živjeti pa se ponekad otkačim i pustim Željka Joksimovića da me podsjeti kako moji glazbeni i životni izbori često nemaju logičan slijed i smisao. Nakon tri minute zasuzi mi oko na Estranged. Moji glazbeni i životni izbori nemaju logičan slijed i smisao.

Kad odlazim sama na kave na kojima pijem čaj u društvu sam bilježnice koja nosi teret čuvanja tajni nepoznatih ljudi, penzionerskih naklapanja kako je prije bilo bolje nego danas, pokoju informaciju o organizaciji nadolazećeg filmskog festivala, muke prevarene žene koja se jada prijateljici, osmijehe majki koje su uspjele umiriti klince da bi mogle nadoknaditi propuštena druženja…

Pišem u tišini, sa slušalicama u ušima iz kojih ne dopiru zvukovi. Ležim u krevetu i gledam u bijeli zid praznine, sama. Shvaćajući da smo cijeli život samo naš um i mi, sve ostalo su bljeskovi distrakcija koja nas navodi da pokušamo prestati biti ono što nam je suđeno da budemo.

Jedina životna igra koju igramo je ona koja se odvija u nama.

Iz slušalica počeli su se oblikovati poznati mi stihovi It’s just me, myself and I/ Solo ride until I die/ ‘Cause I got me for life čisto da me podsjete da sam to još uvijek ja, ona ista osoba koja je u svojih desetak kvadrata proživjela emocija za narednih deset života. I koja je umrla u toj istoj kutiji u koju su ju pokušavali ugurati. Još uvijek odlazim na plažu u pidžami.

Posljednja osoba s kojom sam mogla popiti kavu kad bih „došla doma“ otišla graditi bolji život dajući mi do znanja da nakon deset godina ovdje više nema mjesta za mene.

Potvrđujem vam onu poznatu: Bolje sam, nego slabo kumpanjan.

Lifestyle Kolumne Odlazak na kavu da bi uživala u samoći ne znači da si...

povezano

jolie preporuke

Ovaj mekani lila kompletić san je svih naših fashion snova, a nije ni skup

Ovih dana razmišljamo samo o tome kako se osjećati što udobnije i toplije. Ovaj je listopad ispodprosječno sunčan i topao, a temperature su sličnije...

Trending

Elegantne baršunaste haljine idealan su zimski ‘statement piece’

Baršun je raskošan, zavodljiv materijal zbog kojeg uvijek jedva čekamo hladnije dane. Iako ga možemo nositi i u svakodnevnim prilikama, najbolje izgleda na svečanim...

Slatka pita od bundeve simbol je jeseni, a jako ju je lako napraviti

Bundeve su definitivno jedan od simbola jesenskih mjeseci. Zahvaljujući popularnoj kulturi kao i američkom utjecaju na naše gastro trendove, slatka pita od bundeve od...

Facebook

83,394ObožavateljiLajkaj

instagram

pročitajte

Elegantne baršunaste haljine idealan su zimski ‘statement piece’

Baršun je raskošan, zavodljiv materijal zbog kojeg uvijek jedva čekamo hladnije dane. Iako ga možemo nositi i u svakodnevnim prilikama, najbolje izgleda na svečanim...

Slatka pita od bundeve simbol je jeseni, a jako ju je lako napraviti

Bundeve su definitivno jedan od simbola jesenskih mjeseci. Zahvaljujući popularnoj kulturi kao i američkom utjecaju na naše gastro trendove, slatka pita od bundeve od...