Većina djece dobi od godine dana pa skoro do punoljetnosti ne izlazi iz iste poze čitavo poslijepodne. Ispred njih stiže tanjur za tanjurom. Primjećujem kako ubadaju žlicom u uho, nos, svuda doli u usta. Pokušavam reći djevojčici od nekoliko godina neka ostavi mobitel makar dok jede. Nema šanse, ne želi. Radije neće jesti. Jedna mama itekako primjećuje kako joj je sin već preko sat vremena uronjen u nekakvu igricu i uspješno intervenira. Sat vremena je u redu, no dosta je. Netko izjavljuje kako možda nije dobro za onu „bebu“ od godine dana neka je baš čitavo poslijepodne bez ikakvog predaha glavom u mobitelu. Tata odmahuje rukom i izjavljuje: „Baš me briga, meni je dobro i lakše.“, te nastavlja razgovor s poznanikom kojega treba zadiviti jer je očito nekakva „faca“. „Face“ je dobro poznavati i s „facama“ je korisno biti „dobar“. Znamo to svi i ne kažem kako to nije istina.
Svakako znam kako i ona mama iz prve reakcije također ima slične životne izazove kao i ovaj tata. No, ona je svjesna kako dugoročno nije „lakše i bolje“, te odvaja petnaest minuta svog vremena, gleda sina u oči i komunicira s njim. Pitate se, koliko znači petnaest minuta prisutnosti jednom djetetu? Pod prisutnost ne smatram vaše fizičko prebivanje u istoj prostoriji s djetetom. Već vas, prisutne očima, ušima, srcem, tijelom i duhom s drugom osobom. Recimo to ovdje vašim djetetom. Bez da ga u tih petnaest minuta prosuđujete, etiketirate, ispravljate ili popravljate. Ovo vašem djetetu neizmjerno znači. Koliko znači vama? Recimo to ovako. Vaša djeca neće zauvijek biti djeca, vaša će djeca odrasti. Ona će imati svoj život i u tom životu neće više biti toliko vremena za vas, što je sasvim prirodan i poželjan životni ciklus. Stoga će tih „petnaest minuta“ prisutstva značiti jednog dana i vama, ne samo vašoj djeci.
Znam kako smo svi skupa zajedno preopterećeni svim i svačim. No, razmotrimo malo kolektivno nametnuto razmišljanje koje poprilično ide u smjeru idućeg – trebam djeci pripraviti najnoviji Playstation. Čim zaradim za njega, tržište će izbaciti novoga, pa ću istog trenutka prionuti u nabavku istoga. Djeci treba pribaviti tenisice od nekoliko tisuća kuna, za čiji logo, ne kvalitetu, već logo, ostavljamo živote i vrijeme s njima. Kako bi se raspale za mjesec dana i kako bismo krenuli pod hitno u nabavku novih. Zavrtite krug i shvatite što se događa. Neću nikome nametati svoje mišljenje. Samo vas tražim neka razmislite o „petnaest minuta“ (minutni termin sam uzela simbolički) prisutnosti s djetetom, svakog dana. Pokušajte mjesec dana, samo to tražim od vas. Jer naša današnja djeca potiho u sebi vrište: Vidi me, čuj me, tu sam. Znam kako je suvremen način života naporan i prepun izazova, no, u tome svemu uvijek možemo pronaći „petnaest minuta“, koja će značiti koliko našoj djeci, toliko i nama samima.
Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
