Ivana Popović (1968. – 2016.) jedna je od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnica koja je svojom preranom smrću ostavila neobrađen, nesistematiziran i javnosti nedovoljno poznat opus. Muzej suvremene umjetnosti priprema veliku retrospektivnu izložbu koja će se otvoriti 21. ožujka ove godine. Izložbom će se po prvi puta predstaviti njena postignuća na području kazališta, kostimografije, performansa, kiparstva, mode, slikarstva, crteža, primijenjene umjetnost i produkt dizajna.
Cjelokupno stvaralaštvo akademske kiparice i svestrane umjetnice opire se kategorizaciji, a u njemu se zrcali postmoderni duh vremena te snažna kreativnost i zaigranost duha. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1993. godine. Još kao studentica djelovala je na nezavisnoj suvremenoj kazališnoj sceni kao voditeljica kazališnih skupina – Studio kinetičke figurativne skulpture „Linija manjeg otpora“ i Virus Teatar Michelangelo. Tada su je proglasili zvijezdom zagrebačke off-scene zbog iznimno originalnog i nekonvencionalnog pristupa. Već od prvih izvedbi (revija šešira u Kulušiću 1989., predstava Ribizl bomba na Eurokazu 1991.) razabiru se neki stalni elementi koji će trajno obilježiti njezin rad. S jedne strane to su sklonost igri, parodiji, travestiji i ironiji, skulpturalnosti kostima i preobrazbi tijela kostimom. S druge strane vidljive su naznake njezina središnjeg umjetničkog i životnog načela, tzv. „etike estetike“, umjetničkoga aktivizma u skladu s kojim je kritički sagledavala, preispitivala, i ismijavala mnoge društvene fenomene poput nametnutih jednoobraznih standarda ljepote i odijevanja, nacionalizma, etno-kiča i malograđanštine. Ostvarila je obiman kostimografski opus za preko dvadeset predstava u Sloveniji i Hrvatskoj (na predstavama Montažstroja, Dragana Živadinova, Marka Peljhana, Ivice Buljana, Krešimira Dolenčića, Ivana Lea Leme i drugih).
Na polju modnog dizajna, Ivana Popović od samih je početaka djelovala neovisno o lokalnoj modnoj sceni, neopterećena svjetskim trendovima. Svu odjeću šivala je sama, naglašavajući rad s prirodnim materijalima. Ručno je bojala i oslikavala tkanine, kojima je pristupala kao obliku kiparenja. “Šivanju pristupam kao čistom kiparstvu: pogledam čovjeka, skinem mjeru i napravim mu oklop. Ne pratim modne trendove nego ljude i društvo.“ U seriji projekata Žrtve mode i Standard konfekciji najjasnije je simbolički upisana Ivanina profesionalna i privatna kritika modnog sistema. Kroz igrokaz i performans Žrtva mode uvijek je na novi način interpretirala vječno aktualnu temu ovisnosti o modnim trendovima i kompulzivnoj potrošnji, te je u preko 15 godina realizirala više projekata posvećenih tom fenomenu. Prvi je bio modni igrokaz 1993. na Trgu bana Jelačića kada su se učesnici onesvijestili i nepomično ležali na pločniku. Prikaz modne procesije koju je izvela 1995. u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti pod nazivom Madona: Ja sam trudna, Ja: Ja sam žrtva mode!, dobio je globalnu vidljivost emitiranjem na MTV-u u emisiji „PULSE“. Konceptualno i vizualno najintrigantniji je fotografski performans naturalističkog karaktera predstavljen na 1. PechaKucha Night u Zagrebu 2009. s ekspresivnim i upečatljivim scenama izranjavanih i „mrtvih“ tijela.
Ivanin doprinos ostat će zapamćen kao rijedak primjer autonomnog i radikalnog redefiniranja okvira i mogućnosti djelovanja na polju modnog dizajna. Njeni performansi, modne procesije i ad hoc revije odlikovale su se originalnošću, ali i kritičnošću. Ustrajno se odupirala konvencijama modnog sustava i elitne kulture pa je kod javnosti izazivala oprečne reakcije, od oduševljenja do negodovanje i kritike.
U vizualnoj umjetnosti ostvarila je raznorodan opus: slike, kolaže, crteže, skulpture, instalacije. Nije ju zanimalo istraživanje forme, već prikaz trenutka i doživljaja, prijenos emocija i priče. Uvijek joj je čovjek bio u središtu, a priroda drugi izvor nadahnuća. Modelirala u glini, materijalu kojim su drevni narodi oblikovali prve uporabne predmete, ali i votivne figure. Elementarnost materijala i spoj prirodnih elemenata bila je idealan materijal za umjetnicu koja je bila duboko povezana s prirodom i životnim ciklusima i koja je upravo rukama stvarala materijalnu bazu za opstanak, ali i toliko potrebnu umjetničku kreaciju. Ta iscjeljujuća snaga zemlje i rada ruku bit će joj jedna od glavnih oslonaca u najtežoj borbi života, borbi s karcinomom dojke, kada će se vratiti modeliranju, hipnotički stvarajući 10 000 figurica Promatrača. Ovim je dugogodišnjim, a ujedno i svojim posljednjim kiparskim projektom stvorila jedinstveno umjetničko ostvarenje epskih razmjera (predstavljeni u stalnom postavu Zbirke u pokretu MSU-a 2013.).
Ivana Popović u svom radu, bilo umjetničkom ili modnom, nikada nije bila žrtva konvencija koje nam nameće društveni i kulturni kontekst. Svježom i hrabrom energijom provocirala je domaću publiku. Spontano je radila interdisciplinarno i intermedijalno pa je teško danas napraviti jasnu razliku između njenog kostimografskog, modno-dizajnerskog, kiparskog i performativnog rada. Ipak često se u intervjuima vraćala na temu mode i zašto se primarno odlučila tako izražavati. „Odjeća je najzdraviji medij, ljudi se u tome najbolje nađu. Draže mi je da netko ono što sam mu napravila ne skine, nosi, voli i ljubi nego da moj kip stoji na kakvom trgu.“
Izložbu će pratiti monografija o radu Ivane Popović, te bogat diskurzivni edukativni program. Predstavit će se radovi studenata Tekstilno tehnološkog fakulteta u Zagrebu i učenika Aranžersko – scenografskog odjela Škole primijenjene umjetnosti i dizajna inspirirane njenim stvaralaštvom. Studenti dramaturgije Akademije dramske umjetnosti na otvorenju izložbe izvest će plesni performans Žrtva mode.
