Dizajnerica Nataša Mihaljčišin predstavila je malu kolekciju ljetnih haljina koje su nastale kao dekonstrukcijski dijalog s naslijeđenim ukrasnim tekstilom. Radi se mahom o ručno tkanim lanenim i pamučnim tkaninama koje su prvobitnu funkciju imale kao plahte, ručnici ili stolnjaci oplemenjeni minucioznim vezom, suptilnim heklanim detaljima i drugim načinima izrade tradicionalne čipke.
Kako se emotivnost podređuje estetici, a ukras traži svoje opravdanje ili ga drsko apstrahira, raščlanjivanje u kontekstu odjeće želi uvijek stvoriti novu vrijednost, ili neki novi život. Na taj način se događaju susreti različitih vremena pa se naizgled neka tradicionalna tehnika heklanja tabletića, pojavljuje kao sofisticirani komentar nepotrošnosti ljepote. Ili se jednostavno s ruba plahte smjelo preseli na obrub oko vrata. Ne skrivajući svoje porijeklo niti se plašeći susreta sa škarama koje će joj oštro skratiti prvobitnu duljinu i u njenoj svježoj rani podcrtati poetiku dekonstrukcije, njena nova estetizacija zagovara oksimoron modne neprolaznosti.
