Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Nekako mi se čini, to je opet moja subjektivna percepcija, kako možda izrastamo u društvo koje pokušava ostaviti dojam savršenosti. Savršenog čovjeka, savršenog života. Stoga i pišem neke stvari s namjerom, ako ću nekome pomoći nekim svojim zapažanjima.
Dobro, ljudski je kako se trudimo ostaviti na vani najbolji mogući dojam. Bojeći se kako drugi ne bi baš dobro reagirali na naše mane. Stvar je u tome kako ne bismo smjeli sami sa sobom potiskivati kako je u redu i normalno biti nesavršen. Nitko nije savršen i nitko nema savršen život. Shvatite to, ako se ikad pitate što s vama nije u redu jer imate neke mane pa ih sasvim baš i ne prihvaćate. Ponekad pogriješite, pa to shvatite tek nakon što ste pogriješili. Čisto da vam kažem kako je to normalno. Svi imamo u sebi svašta. Ponekad nije uopće lako pogledati u oči nekim stvarima koje imaš u sebi. To je normalno i događa se svakoj osobi na svijetu. Svakako, ne trebate bježati od toga i ne trebate misliti kako trebate biti savršeni. Trudite se, budite bolji, pokušavajte iznositi ono najbolje iz sebe. Samo, ipak savjetujem da se zavolite takvi kakvi jeste, sada i ovdje u ovakvom stanju. Ne u nekoj imaginarnoj budućnosti. Jer, upravo ste sada dovoljno dobri, tako nesavršeno savršeni. Budite svoji, takvi kakvi jeste. Ne trebate se truditi biti netko „drugi“, nešto što netko želi da budete. Prestanite to raditi, ako radite.
Prihvatite sebe u svakom izdanju, ne samo u najboljem. Prihvatite se i imajte razumijevanja prema sebi. Ovo je izuzetno važno, pogotovo za mlađe generacije, koje život često gledaju kroz filtere društvenih mreža. Važno je da im ovo ponavljate, važno je da znaju kako se ne trebaju ni s kim natjecati. Truditi se biti bolji, uspješniji (što god uspjeh za nekoga predstavljao), jer to je u ljudskoj prirodi. Međutim, razrušite im što je moguće ranije iluziju savršenstva. Učite ih iskrenoj ljubavi koja dolazi jedino prihvaćanjem kompletnog sebe. Ne samo dobrih strana, već i onih manje ugodnih. Jedino prihvaćanjem i razumijevanjem, te strane izrastaju u nešto kvalitetno.
Sjećam se pred koju godinu kad je šefica pred mene dovela ženu koja me jedva čekala upoznati. Bila sam baš nešto sređena, vesela, nasmijana. Sjela je pored mene, čita moje tekstove i baš me htjela upoznati. „Kako si ti divna, upoznala sam te kroz tekstove. Predivno pišeš, dosta toga znaš. Primijenjivala sam savjete za djecu, dosta su mi pomogli. Super su ti savjeti i za žene. Divna si!“. Tu sam shvatila i lijepo joj rekla: „Slušaj, ja kad pišem, piše onaj „bolji dio mene“. To samo teče kroz mene. Kao da postoji u meni osoba koja za neke stvari zna kako bi trebalo. Međutim, sasvim sigurno je kako u realnom životu ja ponekad jesam ta osoba, a ponekad i nisam. Baš tako divna, baš tako pametna, baš tako sposobna primijeniti pa makar i vlastite savjete. Tako da, imam periode kada sam divna, ali imam periode kada sam „nedivna“. Samoj sebi, kamoli drugima.“ Međutim, počela sam sve više prihvaćati i razumijevati te svoje nedivne stvari, dane i osobine. Ne potiskujem ih više sama pred sobom. Polako prihvaćam i počinjem voljeti svijet u kojem nisam savršena ja, drugi niti svijet.
Ovo je jednom perfekcionistu unutar sebe, popriličan zalogaj.
Međutim, predivan zalogaj. S teretom olakšanja. Baš je dobro, baš je olakšavajuće što ne moramo biti savršeni ni ja, ni drugi ni svijet, kako bismo se voljeli i bili sretni. Prihvaćali, te živjeli. Ne, nisam savršena. Ne trebam ni biti. Niste ni vi, ne trebate ni biti. Nemojte ni djeci graditi iluziju savršenstva, učite ih neka se vole i prihvaćaju takvima kakvi jesu. Uz zdravu, prirodno usađenu težnju čovjeka k nečem boljem. Međutim, neka to bolje kreće iz ljubavi prema sebi sada, ne iz težnje, „jednom tamo kad ja budem to, dobijem to, steknem to, kad me svi zavole,…“
