Prije nego što će na pozornici Scenoteke premijerno zaigrati u novoj Moruzgvinoj komediji Kamo ide ovai svijet?, Domagoj Ivanković i Lovre Kondža otkrivaju kako izgleda njihova kreativna kemija – ona koja je već na probama nasmijavala cijeli tim, a sada se sprema osvojiti publiku. Mladi glumci, koje gledatelji dobro poznaju s malih ekrana, u ovoj predstavi ulaze u svijet kreativne blokade, umjetne inteligencije i kaosa koji nastane kad se ideja mora pronaći “sad i odmah”.
U razgovoru za Jolie.hr otkrivaju sve: od vlastitih iskustava s kreativnim zastojima i AI alatima, do rituala prije izlaska na scenu, zajedničkog ritma u komediji i toga što najviše vole (i najviše strahuju!) kada glume pred publikom koja im je toliko blizu da mogu vidjeti i najmanju sitnicu. Domagoj i Lovre iskreno, duhovito i bez filtera govore o svom glumačkom partnerstvu, sličnostima i razlikama s likovima koje igraju, te o tome što žele da publika ponese kući nakon predstave.
-
Navikli smo vas gledati na TV ekranima. Koja je najveća razlika između glume pred kamerom i glume pred živom publikom koja diše s vama?
L: Rekao bih da pred publikom sve mora biti „veće“ jer nema kamere koja će te povećati ili izolirati, ni mikrofona koji će te pojačati.
D: Ja više volim glumiti u kazalištu nego na malim ekranima. Mali ekran je lijepo iskustvo s dobrim ljudima, ali na neki poseban način kazalište zaslužuje biti na prvom mjestu u mom srcu. Jednostavno, publika je tu s vama, dijele se trenuci, nekad je intimno, nekad veselo, nekad tužno. To je posebno iskustvo i za nas i za publiku.
-
Predstava se bavi kreativnom blokadom i ovisnošću o AI-u. Jeste li se i sami ikada našli u situaciji da vam ‘ništa ne pada na pamet’ i kako to rješavate u stvarnom životu?
D: Kreativne blokade ne rješavam s umjetnom inteligencijom, to je navodno nezdravo, ali recimo, kad trebam kupiti neke specifične stvari ili usporediti cijene proizvoda, meni AI tu puno pomaže. Umjesto da sjedim i tražim po 15 stranica neki proizvod, ja upišem proizvod AI i on mi izbaci najpovoljniju ponudu i trgovinu najbližu meni. Tako da ima tu i dobrih stvari to je alat, kao sve drugo.
-
Vaši likovi su simpatični, talentirani, ali totalno izgubljeni kreativci. Koliko imate zajedničkog s njima, a u čemu ste potpuno različiti?
Rekao bih da nam je zajedničko nešto minimalno. Polazišna točka bila je da je Domagojev lik vezan uz AI, tehnologiju, uređaje i voli sve što dolazi s tim. Polazišna točka za moj lik bila je da blago zazire od svega toga i vrlo je oprezan u tom smislu. To je nešto što bih istaknuo da je također vezano uz nas privatno, iako bi se i o tome dalo diskutirati. Sve ostalo vezano uz naše likove nema veze s nama i neka tako i ostane. U suprotnom bila bi to jedno vrlo tužna privatna priča, i moja i Dodina.
D: Mislim da imamo dosta sličnoga. Ja sam tehnološki freak, geek, stvarno jako volim tehnologiju. Pun mi je ruksak gadgeta, pun mi je stan gadgeta. Tako da Ilija i ja imamo dosta toga zajedničkog i mogu progovarati iz svoje pozicije. Sad… neke stvari koje on zastupa, ja baš ne, ali o tome ćemo u predstavi.
-
Igrati komediju traži poseban ritam i energiju. Što vam je najzabavniji, a što najizazovniji dio rada na ovom žanru?
L: Najzabavnije je sve. Izazovniji dio rada bio je oživjeti AI i dati mu ljudsku osobnost na realističan način te ostati dosljedan komičkom izričaju, a pritom ne izgubiti dramsku nit koja je glavna vodilja predstave.
D: Najzabavnije je kad otvaraš nova poglavlja, nove fore. Najteže je kad to ponavljaš iznova. Baš smo sad u toj fazi gdje ponavljamo stvari i onda ti se sve zasiti i ne vidiš više koliko je smiješno, dok ne dođe publika. Treba stalno držati fore svježima. To je zahtjevno.
-
Publika će vas gledati izbliza, bez filtera, bez ponavljanja scena — što vas najviše uzbuđuje, a što vam možda stvara pozitivnu tremu?
L: islim da me uzbuđuje napokon stati pred publiku. Pozitivna trema je upravo u tome da će nas publika gledati izbliza, bez filtera i ponavljanja scena, kao što je sa svakom predstavom.
D: Nema tu ničega. Zbog toga smo upisali Akademiju, da budemo izbliza i iz prve. Nema ponavljanja, takeova. To nam je svakodnevica.
-
U predstavi puno toga ovisi o vašoj međusobnoj dinamici. Kako gradite povjerenje i ritam na sceni da komedija ‘klikne’ u pravom trenutku?
L: Povjerenje postoji od prije, a ritam proizlazi iz međusobne igre i klikće uz vodstvo redatelja.
D: Pa jednostavno, vidimo gdje smo po tekstu, kako ide što, postavimo. Najbitnije je postaviti dobru foru, plasirati je tako da kasnije zaživi. Treba pogoditi foru između jednog i drugog da sve funkcionira.
-
Tema umjetne inteligencije je svuda oko nas. Kako se vi osobno nosite s tim — olakšava li vam AI posao ili vas još uvijek malo plaši njegova brzina i snaga?
L: Plaši me ukoliko krenem aktivno razmišljati o tome što bi AI mogao postati, ili što već je a da mi nismo svjesni i sad sam uplašen jer sam to aktivno promislio, eto, hvala… ali to onda mogu reći i za sve drugo što se događa u svijetu. Svakako – od straha nema koristi. Smatram AI jednostavnijom verzijom googlea i na taj način ga i koristim. Olakšava mi život minimalno, a više ni ne treba. Vrlo sam oprezan s takvom vrstom „olakšavanja“ života jer otvara vrata gluposti, lijenosti i nesposobnosti.
D: Ma ne plaši me uopće, mislim da će sve biti dobro. Samo pravi alat u pravim rukama može napraviti pravu stvar. To kako se koristi… to je drugi par rukava.
-
Predstava je brza, duhovita i zahtijeva fizičku, ali i mentalnu spretnost. Imate li neke svoje male rituale prije izlaska na scenu?
L: Ništa konkretno, bitno mi se dobro skoncetrirati.
D: Kad izlazim na scenu, ne volim slušati glazbu. Volim se malo zagrijati, vidjeti publiku, poslati sa strane pusu publici koja me trenutačno ne vidi. I to je to, onda ide rock’n’roll.
-
Što biste željeli da publika ponese kući nakon predstave? Smijeh, poruku, prepoznavanje… ili možda sve pomiješano?
L: Sve pomiješano zvuči kao dobra ponuda, prihvaćam.
D: Smijeh, prepoznavanje… možda sve pomiješano. Mislim da je to najtočnije, sve odjednom. Da uživaju u onome što smo Lovre i ja, Dražen i Vid stvarali. Jedva vas čekamo vidjeti.
