“Nikad bolje nisi izgledala!”, čitam te komentare i poruke na moje vizualno ukazanje nakon godinu dana izbivanja s mreža i – ne vjerujem. Što ako to i je istina, a ja se osjećam kao da me poplava izbacila!?
Glava mi ne da mira da zahvalim, prihvatim, pustim i nastavim nego moram prekopati, i ono što je i ono što nije za dodatne analize.
Predugo sam lagala samu sebe da posljednje godine nisu bile intenzivne, a to je najviše platilo moje zdravlje, više mentalno nego fizičko. Ponekad blagoslov dobrih gena ne iskorištavam koliko bih trebala, nego sam ih uzela zdravo za gotovo u nadi da će me poslužiti do godine u kojima su se i oni prije mene pozdravili sa životom. U najboljem slučaju, imam još malo više od pola stoljeća od danas.
Samo kriza identiteta stalna je
Ležim u krevetu i gledam fotografiju na kojoj Tamara i ja virimo iz mraka prije otprilike godinu i po. Na fotografiji osoba koja bi, kako bi mi rekao moj otac, da joj začepiš nos i usta pa brojiš do deset krepala već negdje oko sedmice. Nadziru se neki obrisi tijela, no stanje je kritično. Vidim to sad, tad baš i ne. Tad je fokusu bilo samo da preživim gubitak dijela života, prijateljstva, ponekih snova i nerealiziranih ciljeva…
Prošle godine sam primijetila identičnu dijagnozu kad sam pregledavala fotke ljeta 2024. iz Šibenika. U daljini djevojka za stolom uz more, skoro joj mogu prebrojati rebra. Zašto mi nitko nije rekao kako kritično izgledam!? Ah ipak jesu, zaboravivši na moj unutarnji inat.
Uz krize identiteta, mršavost je oduvijek bila dio mene. Valjda su to prihvatili i drugi. Od vrtića do, pa prekjučer uvijek mi je nedostajalo – nešto. ‘Jedeš li ti išta?’, bilo je najčešće pitanje koje sam čula. ‘Kako sam’ me skoro nitko nije pitao.
Jela sam; sebe.
Nikad mi ništa nije nedostajalo, a opet kao da oduvijek je. U tom međuprostoru nisam mogla točno napipati čega manjka kako bih našla adekvatnu zamjenu da ispunim prazninu pa sam ju prigrlila kao najbolju prijateljicu. Družile bi se s alkoholom i autodestrukcijom.
Kroz školske dane vagu nisam izbjegavala, ali sam bježala od malih ljudi koji su kratkotrajnu zabavu pronalazili u definiranju debljine mog tanašnog zapešća. Djeca znaju biti okrutna kada dosadu skraćuju u pronalasku tuđih mana. U odraslim godinama ulogu zlostavljača prema sebi preuzemo sami.
Iz ‘nikad ništa nije dovoljno dobro’, ništa je s vremenom evoluiralo u nitko. Nastavilo se s odrazom u ogledalu. I dok se okreneš prođe jedno desetljeće.
Body positivity na aparatima
Uz ono što je danas lice, mršavost je isto oduvijek bila statusni simbol. Neki ju nisu mogli birati, drugi su se tješili da to nije istina pa je prije nekoliko godina eksplodirao body positivity pokret. Kad je počeo znala sam ishod; u prvim fazama će ga oni nesigurni prigrliti kao spasenje, a s vremenom će doista pomoći samo pojedincima koji spoje vlastite nedostatke s prihvaćanjem i praktičnim radom na sebi dugoročno. Takvi su manjina.
Kroz godine promijenile su se forme dijaloga o tijelima, izgledu… Na trenutke je izgledalo kao da se negdje krećemo i napredujemo te da ćemo kao kolektiv prihvatiti individualnost, a ekstrem nazvati takvim, bez obzira u kojem smjeru išao. Ispostavit će se da je to isto bio još jedan trend, a upravo gledam kako završava; oni što su se nisu htjeli deklarirati ‘debelima’ i to je postala uvreda na razini govora mržnje, odjednom su se ‘izliječili’ od viška kilograma dokazujući kako su zapravo samo bili lijeni i licemjerni pokazujući nova tijela isklesana preko noći. Mršavo Ja uživa u ovim životnim i sociološkim paradoksima.
Samo što nisam više mršava.
Talijanska kuhinja je opasan sport (Talijani također)
To ljeto 2024., osoba iza kamere vidjela je nešto potencijala i sav moj spektar sjebanosti koje sam pred njom neuspješno skrivala. Sastrugala je sve moje nesigurnosti, mentalne barijere i ostale gluposti koje sam godinama uspješno uzgajala. Tijelo je napokon moglo odahnuti. Živci su se opustili. Um baš i nije. Što ako izliječim sve svoje demone, nestane autodestrukcije pa više nikad ništa ne napišem…!?
Kako se živi život u kojem je sve (napokon) u redu? Zna li se šta? Dugo sam se pitala postoje li neke instrukcije kako se nositi s manjkom anksioznosti… Postoje li!? Može li unutarnji mir biti trajni osjećaj? Kako se napreduje iz želje, a ne – inata?
Sreću je potrebno dozirati i prema sebi, a posebno prema vanjskom svijetu, pa sam odlučila da ju je najbolje zaštititi od znatiželjnih ušiju i društvenih mreža.
I cijeli taj period, uz odluku da ne želim napredovati u životu, počela sam jesti. Ovaj put sebe malo manje…
U međuvremenu je stigao poziv na promociju knjige psihologice Andreje Kostelić-Martić koju sam doživjela kao poruku odozgo i otišla kao podrška za sve što je žena napravila za mene. Tijekom promocije na rečenicu: ’Ha znate, talijanska kuhinja je učinila svoje’, u sebi sam odgovorila da znam. Zna i pola moje garderobe koju sam premiještala iz jedne u drugu fazu života. A sad se s njom trebam oprostiti. I s odjećom također.
Gluposti modernih veza očito ću morati pustiti u prošlom životu, a autodestrukciju pronaći u nekim novim, do sad neistraženim sferema.
Jer na kraju, ispostavlja se, nikad nije nedostajalo nešto već – netko.
