Drago moje dijete…

Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.

Živiš u vremenu koje nije lako niti jednostavno. U vremenu suludih predstavljanja što je moguće boljih maski. Možda toga nećeš biti niti svjestan, jer se čini “normalnim”. Rođen si i ubačen u svijet u kojemu vidiš kako majka i otac uvijek odgovaraju kako su savršeni, kako im nije ništa, “samo je propuh, pa boli glava”.

U svijet u kojem si navikao čuti svaku odraslu osobu kako na pitanje: “Kako si?”, odgovara: “Super!”. Dok si još malen, osjećaš kako su odgovori tehnički, no kasnije zanemaruješ svoj osjet i prihvaćaš ono što ti je sa svih strana nametnuto.

Svijet savršenstva, hodajućih robota, svijet “tko je više, bolje, jače”. Polako ćeš još većim odrastanjem ući u svijet društvenih mreža, u kojem ćeš mlad i nezreo popiti još veću dozu “savršenstva”. Tamo smo svi savršeni, idealnih proporcija, nafilanih usana, punih novčanika, savršenih odnosa…

Koliko će te tek slomiti zahtjevi suvremenog svijeta, koji traže neka dočim progledaš, pričaš na japanskom, izučavaš modernu fiziku, te paralelno studiraš medicinu. Plus, ne zaboravi na bonton, uvijek i u svakoj prilici budi fin, uglađen i “dovoljno dobar”.

Dobro me sada slušaj!

Život je lijep i uvijek gledaj vedru stranu života. No, sada ću ti reći istinu. Ispod svih tih savršenih maski kriju se ljudska bića i nijedno od njih nije savršeno. Nijedno, uključujući mamu i tatu. Sada si dobio smjernicu kako ni ti ne trebaš biti savršen. Kakvo olakšanje!

Ono što predstavljaju društvene mreže je predstava, u kojoj, svi zajedno sudjelujemo. Ne znam zašto, valjda je takvo vrijeme. Predstava je samo predstava i predstava ne znači istinu. Život je sastavljen od dualnosti, to nemoj zaboraviti. Nijekanje dualnosti znači nijekanje života. Nijekanje života ne može dovesti ni do čega osim do loma.

Zašto ovo pišem?

Pišem ovo kako bi znao da je normalno oplakati mačku kada ugine, osjetiti ljutnju kada te povrijede, bol kada te zaboli i vidjeti sebe u ogledalu ponekad s podočnjacima, ne samo s filterima društvenih mreža. Pišem ti ovo kako bi znao da je normalno osjetiti svaku ljudsku emociju. Bez obzira na predstavu koja te okružuje i koja ti predstavlja iluziju savršenstva. Savršenstva koje ne postoji. Je li ti sada lakše? Znati kako ne moraš ni ti biti savršen? Nema potrebe da izučavaš sulude podatke ako te ne zanimaju, neće ti služiti u životu, kako bi se natjecao s nekim ili nečim.

Uzmi svoju slatku malu guzu, prošetaj, promatraj leptira, ulovi guštera, zaroni u more, zatrči se koliko te noge nose, padni, izvadi kamen iz koljena, pomazi se i hodaj dalje. Krvavih koljena, rane će putem zarasti. Samo nastavi dalje. Jer to je život.

LifestyleKolumneDrago moje dijete…

Facebook

99,687FanovaLajkaj