Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Oduvijek me privlačila transformacija izgleda i identiteta. Prije početka srednje, mišja siva (smeđa) boja kose i službeno mi je dosadila te je došlo vrijeme za promjene. Od tog trenutka do danas ne sjećam se kako sam nekad izgledala s prirodnom bojom kose, kao da je taj dio mene odavno umro, ostao u prošlom životu.
Jučer je prijateljica kopala po fejsu komentirajući kako svake godine izgledam kao potpuno druga osoba. S druge strane, poznajem osobe koje se nisu promijenile od trenutka kad sam ih upoznala prije dvadeset godina do danas, osim što su odrasle. Nekima je stalna promjena utkana u identitet i njihove primarne potrebe, drugima nije – to je život.
Tragajući za svojim identitetom kratko je trajala faza plavuše pa ne mogu točno odrediti kako je taj dio života utjecao na mene, osim što između ostalog osjećam veliko poštovanje prema svim ženama koje održavaju svijetle nijanse boje kose.
Već u toj kratkoj fazi počela sam se susretati s najprimarnijim stereotipom da se plavuše bolje zabavljaju. Općenito bih kolutala očima na takve gluposti… Ipak, društvo misli drugačije.
Vanjski izgled oduvijek je bio stupanj validacije osobe. Ovisno od osobe do osobe te njihovog odgoja ili posla postoje načini razgovora i ponašanja prema drugome. Kad je riječ o ženama tu je u prvom planu boja kose, kilaža i faktor šminke. U drugi plan dolazi odjeća. Treća procjena je na temelju ljudi koji ju okružuju, partnera i prijateljica.
Ako izgled doista nije važan, prezentacijski zašto smo onda toliko stereotipa vezali za isti?
Na temelju potencijalno neoprane kose, u trenirci i starim tenisicama blagajnice, konobari i ostala ekipa uslužnih djelatnosti ako se vodi stereotipima bit će malo neljubaznija, nestrpljivija jer ono što vide govori – neuredna, nemarna, nema novaca, ne zaslužuje moje vrijeme, još će joj faliti par kuna za kavu…
Izađi takva s djetetom u javnost odmah si loša majka, tu nema daljnje rasprave.
Izađi našminkana, oprane kose, u novoj jesenskoj kombinaciji isto si loša majka jer se više brineš za sebe nego dijete.
Činjenica je da su žene podložne stereotipizaciji jer postoji nepisani moralni kodeks ljudske gluposti koji zaključuje na prvu, a pošto žene puno češće prešućuju takve stvari teže se i rješavamo nametnutih stereotipa.
Nisam to što misliš, samo jedna plavuša
Američka reality zvijezda, nasljednica, prva ‘prava’ influencerica i poduzetnica, kako ju mediji oslovljavaju, Paris Hilton sredinom mjeseca objavila je biografski dokumentarac This is Paris.
Dokumentarac je dekonstrukcija njenog identiteta da prikaže pravu osobnost, marketinški potez da se u velikom stilu Paris vrati u spotlight događanja i misija da na kraj stane stereotipu ‘glupe’ plavuše.
Već u prvim člancima koji su izašli u medijima te njenim intervjuima naglasak je bio na činjenici da je konstruirala lik priglupe plavuše kako bi zaštitila sebe od vanjskih utjecaja, ali je to ujedno i posljedica traume zlostavljanja u djetinjstvu s kojom se um neprestano bori.
U trenutku kada je žena progovorila svojim pravim glasom svijet je zanijemio, zatim počeo vrištati: Pa ona nije glupa plavuša, šta je sad ovo!?!
Odmaknimo se na trenutak od Parisinog života i dokumentarca kao forme u kojoj priča svoju priču.
Ono što je mene više osobno iznenadilo kada su recenzije i komentari počeli izlaziti je da ovo nije samo dokumentarac o Paris, ovo je dokumentarac o društvu u cjelini.
Dokumentarac je ogledalo društva u kojem se nalazimo – društvu spektakla koji svoje vrijednosti i stavove formira po tome tko kako izgleda, tko su mu roditelji, koje je brendove danas odjenuo, životu koji gleda na društvenim mrežama…
Ono što zapravo boli je društvena površnost. Rijetko koji članak se dotaknuo Parisinog zlostavljanja i osude internata te njihovih bivših i sadašnjih djelatnika. Nakon dokumentarca nije se izrodio nikakav globalni pokret koji će detaljnije propitati kako se djelatnici odnose prema drugoj djeci u takvim ustanovama diljem svijeta.
Društvo je šokirano jer je Paris odigrala svoj život na sigurnu kartu ‘glupe’ plavuše, a pošto je i dalje bogata, ne treba joj pomoć pri realizaciji ciljeva da pomogne žrtvama psihičkog i fizičkog zlostavljanja.
Poprilično licemjerno od društva koje će pronaći svaki izgovor i pokret da se pokaže u boljem svjetlu, ali ne u slučaju ‘glupe’ plavuše jer pošto ipak nije blesava, neka se snađe sama.
I to je sumirani stav prema svakoj ženi, koja bez obzira na boju kose pokaže stav, odvažnost i hrabrost da može sama. Društvo okrene leđa jer joj pomoć načelno ne treba, sve može sama. U trenutku kad uspije onda kreće stereotipizacija da joj je ipak pomogao neki muški faktor – brat, otac, partner, sponzor ili krevet.
Nakon podvlačenja crte s društvom jer je ženi dosta, ponosno kaže: odjebite s takvim stavovima od mene, onda je kuja.
Vjerujem da nas u budućnosti očekuje još ovakvih biografskih dokumentaraca, možda je krajnje vrijeme da se dive domaće estrade oglase na slična pitanja i začepe usta lokalnim moralistima i dušebrižnicima.
Na nama, kao pojedincima, ostaje da svakodnevno čim nam prva predrasuda padne na pamet propitamo sebe jer budimo realni, ipak smo u ovom licemjernom društvu svi odgajani.
…no u istom ne moramo odgajati buduće generacije.
