Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu.
Nisam mogla ne primijetiti kako je cjelokupna javnost sasvim zaokupljena nedavnim kraljevskim vjenčanjem i svakim mogućim, realnim i izmišljenim detaljima istoga. Nećemo uopće raspravljati o tome koliko se pretjeriva, nema smisla. Današnje novinarstvo je takvo kakvo jest, sasvim opušteno. Toliko opušteno, da se niti ja, ovako panična kakva jesam, više ne bojim ako mi se zaleti riječ „sumljam“ u tekstu. Mada, „sumljam“ kako hoće, sve ostale možda, ova teško. Svakako, ljudi samo rade svoj posao. Da nikoga ne zanima kakve su nijanse naušnice buduće kraljevne, nitko o tome ne bi ni pisao. S druge strane, malo teže shvaćam potrebu čovječanstva neka poprati svaki detalj nekih tamo dalekih, nepoznatih ljudi koji u suštini nemaju puno toga različitog s nama, samo što gajimo iluziju kako imaju. Meghan je imala lijepu vjenčanicu, toliko od moga prisilnog interesiranja za kraljevsko vjenčanje.
Idemo na malo drugačije teme. Svijet pršti od razvikanosti kako je napravila ogromnu revoluciju u kršenju bitnih stavki protokola. Tipa, Meghan nije stavila ljubičice u svoj vjenčani buket, stavila je orhideje. (Izmišljam, ne hvatajte se za detalje). Što da kažem na to? Vrijeme je neka se protokoli mijenjaju, već je davnih dana bilo vrijeme za takve stvari. Istodobno si postavljam drugo pitanje. Naime, uvijek kada zamišljam bih li voljela imati ogromne količine novca i zašto, odgovor je: „Da, zbog slobode kojoj novac uvelike potpomaže!“ Sloboda da budeš, napraviš i živiš nešto više, u stanju kada ti je glava slobodna pitanja egzistencije. Onda ugledaš kraljevsko vjenčanje i upitaš se je li to baš uvijek tako?
Zamisli život u kojemu imaš sve što poželiš, materijalno govoreći. Zaželiš crnog konja na bijele točkice ispred kuće, stiže ti instant. Ako ne postoji, ofarbaju ga. Možeš obući, jesti, voziti, kupiti što god poželiš. Možeš kupiti svoj vlastiti otok, obojati ga u ružičasto, nazvati svojim imenom, ali i tamo će te dočekati papparazzi. Koja je cijena toga? Ako se smatra revolucijom to što si se izborio za hebeni cvijet u hebenom buketu. Ups, ispričavam se, ne smiješ psovati. Niti u mislima. Ne smiješ zaplakati na ulici, jer će napisati kako mora da si nesretna jer pobogu, plačeš. Ne smiješ se niti nasmijati u krivo vrijeme, jer će imati milijarde razloga zbog kojih se možda smiješ. Ne smiješ izići iz odaja raščupana i bez šminke, jer moraš ostavljati dojam kako si savršena u svakom trenutku. Moraš pričati po protokolu, mahati po protokolu, disati po protokolu. Svuda negdje vreba nekakav objektiv koji bi te mogao uhvatiti u nesavršenom, ljudskom trenutku. To si ne smiješ dopustiti. Moraš se smijati, ako ti se možda i duša raspada, ili moraš plakati ako trenutak protokola zahtijeva, a tebi se, eto smije. Tako bi nosila danas žutu majicu, ne dolazi u obzir, jer je danas protokolski dan za kraljevski plavu.
Žalimo se često kako je lako tim bogatima i slavnima. Danas se cjelokupna nacija trudi postati bogata i, makar na pet minuta slavna. Slikajte me, primijetite me. Sigurna sam kako bi većina slavnih dala dvije trećine kraljevstva samo neka bude jedan dan u našoj koži. Pa ustane razmaljana, prošeta do dućana u velikim papučama na psiće, kihne, opsuje i odabere svoju boju majice. Slobodo, lijepa li si! Udišem te, sva sretna. Bogatstvo, ako mi stižeš, molim te, dođi u anonimnom obliku. Ako ne stižeš, sasvim je u redu. Udišem te sve više u najprofitabilnijem mogućem obliku. Slobodo, zlatna li si!
