Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu.
Majka sam djeteta s poteškoćama u razvoju. Ne volim koristiti ovaj izraz. Ne iz sujete, već iz percepcije koju jednostavno osjećam od malih nogu. Svako je dijete, dijete. Svako je dijete individualan izraz Božje ljubavi. Međutim, postoje djeca kojima je potrebnije malo više pomoći kako bi se snašla u ovom svijetu. Ta su djeca nazvana djecom s poteškoćama u razvoju. Oduvijek sam se u školskim klupama čudila potrebi bahatih, isklompleksiranih učenika koji su imali potrebu rugati se s takvom djecom. Sjećam se kako bi mi tada došao poriv neka ustanem i premlatim ih. Suzdržala bih se, jer nasiljem se ništa ne rješava. Ni tada, a ni sada. Moja percepcija je oduvijek bila kako su upravo ti koji imaju potrebu iživljavati se nad njima, upravo oni kojima je potrebna pomoć te mi se nekako činilo kako upravo oni imaju istinske poteškoće.
Nisam mogla pretpostaviti kako ću jednog dana postati roditelj djetetu s poteškoćama u razvoju. Teško sam to prihvaćala, ne zbog sebe, već jer ne podnosim mogućnost da bi ijedno dijete moglo patiti, a još je teže prihvatiti kako bi to moglo biti tvoje dijete. Sada sam promijenila mišljenje i mislim kako ta djeca ne pate. Jer ne gledaju našim očima. Ona gledaju na ispravniji način, ona gledaju srcem, bez straha.
Dugo sam smatrala kako nije pošteno prema mom djetetu što sam joj baš ja majka, jer sam sva osjetljiva. Takva djeca trebaju snažne i hladnokrvne majke. Sada znam kako nisam ni ja njoj dana bezveze, a ni ona meni. Ako me itko naučio što je uistinu važno, to je ona. Putem sam također shvatila kako se moja najveća snaga krije upravo u mojoj osjetljivosti. Doživimo svakakve scene, često predivne, često i ne tako lijepe. Sada ću prepričati samo jedan malo suptilniji događaj.
Kupamo se u moru, moja djevojčica prilazi dječaku, s kojim ide u vrtić. Osmijehom punim radosti, iskazuje želju za druženjem i obraća mu se na svom jeziku. On se, vidno isfrustriran odmiče, izlazi iz mora te povrh mene jasno i glasno obavještava čitavu plažu. „Ona se zove Lorena. Ima pet i pol godina. Ona ništa ne zna! Ne zna pričati, ne zna brojati,…“ Začuđena sam jer ne doživljavam nikakvu unutarnju reakciju. Moj stariji sin, instinktivno osjeća kakvu bi ovo emociju ovo moglo izazvati kod njegove sestre, grli je, odvodi na plivanje i nasmijava. Promatram je kako se razdragano smije, sva oduševljena. Stojim na pijesku i šutim. No, unutar mene sve priča:
„Ona se zove Lorena. Ima pet i pol godina. Ne broji, ponešto priča tek od nedavno, često izgubi ravnotežu i pada, zaboravlja kako ne smije istrčati na cestu i kako bi je auto moglo pregaziti. Ponekad vrisne na javnom mjestu. Voli da joj pričam priče, voli zalijevati cvijeće, voli mi pomagati u postavljanju stola za ručak. Voli plesati, bez obzira na to što su joj pokreti nespretni. Ona svakako uživa u plesu. Obožava pjevati i najbrže uči pjesmice. Kada je uznemirena, dam joj kist i bojice jer obožava slikati. To je opušta, smiruje i uživa u tome. Baš kao i ja kad pišem. Ona to ne radi kako bi zadivila nekoga, već kroz nju, dok slika, isijava radost postojanja i stvaranja. Vidiš, ona od malih nogu razlikuje bitno od nebitnog. Dok igra igru s bratom i sestrom, njih dvoje su zaokupljeni time tko će pobijediti. To im je u centru pažnju i sve se bojim kako od tolike potrebe niti ne primjećuju radost igre. Nju ne interesira hoće li pobijediti. Ona uživa u samoj igri. Ona sve zna.
Ona zna voljeti. Bezuvjetno. Ona nema straha zagrliti i poljubiti najveću budalu na svijetu. Jer ona ne dijeli etikete kojima smo zasrali najbitnije stvari u životu. Ona će ti oprostiti i zagrliti te, pa čak i kada se poneseš kao najveći seronja na svijetu. Ona je jedina osoba kojoj stari, čangrizavi, nikad nasmijan rođak, dopušta da ga zagrli. Povede ga za ruku i jedina mu izmami osmijeh na lice. Ona je djevojčica koja, kad imam dan u kojem me svi uhvate kritizirati i obezvrijeđivati jer vrednuju prema svjetovnim kriterijima, stavi ruke oko moga vrata i kaže: „Mama, ti si ubav (ljubav)!“. Ona nikada neće primijetiti znaš li brojati ili jesi li dobar u fizici. Niti joj je to važno. Ona ima sposobnost progledati kroz tvoju ljušturu, kroz tvoje smeće i pronaći ispod svega toga tvoje srce. Jedino što će ostati kad sve umre. Kažem ti, ona sve zna. Mi smo ti koji ništa ne znamo. Sva ta djeca sve znaju. Znaju gdje je zaglavio ovaj svijet i možda su tu kako bi ga pokušali vratiti onome čemu je bio namjenjen.
