Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu.
„Poznata američka modna dizajnerica Kate Spade (55), pronađena mrtva, mediji prenose kako je riječ o samoubojstvu,…“, „Anthony Bourdain, jedan od najpoznatijih chefova svijeta i voditelj CNN- a, počinio je samoubojstvo…“, jedni su od glavnih natpisa u medijima zadnjih nekoliko dana. Radi se o javnim, uspješnim, bogatim ličnostima i komentari ostavljeni na društvenim mrežama najčešće su ovakvi: „Nisu znali što će od novaca, nisu imali stvarnih problema, ubili su se zbog obijesti,…“, nastavite niz.
Sa druge strane, u mojoj bližoj okolici, svako toliko, dogodi se samoubojstvo, nekoga javnosti nepoznatoga s rasponom dobi od puberteta do starosti. Ovdje komentari nisu internetski, već razgovorno narodni: „Ubio se, nije uopće imao razloga. Sve mu je bilo super. Nitko ništa nije primijetio. Ustao je normalno, odradio posao i našli ga obješenog.“ To su priče, kojima smo skloni i koje obožavamo. Priče o nekome, ne priče s nekim. Pa ti sada pogodi u kojem grmu leži zec. Nitko osim tih ljudi kojih više nema, ne može znati pravu istinu. Možda je ni oni ne znaju. Tko zna u kakvom je stanju svijest čovjeka u takvom trenutku. To je sve manje bitno, jer nema smisla naklapati o onome o čemu nemamo pojma, pa „blejimo“ samo neka „blejimo“. Možemo jedino pokušati dokučiti može li se što učiniti kako bi ovakvih stvari bilo manje.
Shvatili smo dakle, kako nije poanta niti u slavi i bogatstvu niti u neslavi i ležanju na jeftinom krevetu kupljenom na akciji akcije u „Primi“. Ne tvrdim kako itko ikoga može spasiti, ako se on sam ne spasi. To ne tvrdim. To je nemoguće. Nekako se rađamo sami i umiremo sami. To je životna činjenica. No, činjenica je također, kako između svega toga živimo zajedno. Nije bilo sve u redu, samo smo takvi kako niti ne primijećujemo više kako se sami osjećamo, kamoli kako bismo primijetili kako se drugi osjećaju. Nemamo vremena zaustaviti se ponekad u utrci života, zastati, upitati nekoga kako je. Ako se i potrudimo, opet često i to bude uzalud jer smo stvorili društvo u kojem glumimo kako smo nadljudska stvorenja. Sve nam je uvijek savršeno, svi smo uvijek savršeni. Filteri kojima uljepšavamo tijela i lica kako bismo održali savršenost, dok se s istim tim licima i tijelima zatvaramo u kuću, spuštamo roletne i ne prihvaćamo ono što vidimo bez filtera. A ne bismo trebali, jer je prelijepo. Natjecanja tko je uspješniji, tko ima više, tko je gori i jadniji jer nema više. Čega? Stanova ispunjenih hladnoćom? Statusa simbola podignutih na kredit, sve kako bismo sudjelovali u natjecanju tko ima više? Opet, pitam, čega više? Najavažnije pitanje od svih pitanja.
„Svaki treći Hrvat pije antidepresive.“ Statistika. A, opet, nitko ih ne pije. Jer, ne dao ti Bog priznati kako nekad zapneš u ovom vrtlogu zvanom život. Jer nećeš naići na pomoć, razumijevanje i podršku. Već ćeš naići na porugu onoga koji će nakon poruge izrečene tebi, skrivećki poći u vlastitu kuću, izvaditi skrivenu pilulu koju i sam pije te ju popiti. Nismo odgovorni za ičije spašavanje. Nismo odgovorni za ono „rodi se sam, umri sam“, ali jesmo odgovorni za ono „između toga živimo zajedno“.
Nisam nikada pila antidepresive. Jedino iz razloga što ja ne čekam. Ja se ne sramim i ne mislim kako je uopće imalo problematično ili čudno ponekad zapeti u životu. Ne znati i ne htjeti dalje. Ja ne čekam. Grabim prijateljice, dakako, one s kojima se ugodno osjećam, pa idemo: „Ne mogu više izdržati sama sa sobom,…“ Ne biste vjerovali koliko vašega malo može biti nekome puno. Istu stvar svatko može dobiti od mene. Imam dana kada ustanem i pričam s Bogom: „Molim Te, molim Te, daj mi još vremena. Daj mi što više vremena, jer je život tako dobar, tako fenomenalan. Predivno si ga stvorio. Molim Te, daj mi što više vremena, ne znam što bih prije od tolike ljepote. Šteta što vrijeme tako brzo prolazi. Želim se smijati, želim plesati, želim ljubiti djecu, želim stvarati, želim voljeti, želim samo disati i to je tako ispunjavajuće,… Daj mi što više vremena!!!“. Ima dana kada ustanem i pričam s Bogom: „Dosta mi je više! Ne mogu više. Goni se, s oproštenjem i Ti i tvoje lekcije, tvoje ‘neću ti dati više nego što možeš nositi’! Da me nisi možda malo krivo procijenio???! Nisam ti ja baš toliko snažna kao što ti misliš!!! Vadi me odavde, nosi me iz ovog sranja koje si stvorio. Nosi me Gore, samo da se odmorim napokon više. Ne mogu, neću, ne želim više!“ Eto, imam i takve dane. On mi samo odgovori: „Ne može mala, ne još, još te trebam tu. Goni, vozi, plivaj dalje!“
Sigurna sam kako svi imamo i ovakve i onakve dane. Zašto? Jer smo svi ljudi. Osim što se često pravimo kako nismo. Onda pričamo o ljudima, umjesto s ljudima. Zatim upiremo prstom u ljude dok su živi, ne primijećujući kako je jedan prst uperen u drugoga, a čak četiri u nas. Natječemo se tko će imati više, umjesto tko će biti više. Mislimo kako će nam opasti slezena ako nekome ponekad pomognemo. Nisu svi poput mene pa će u trenutku tame, okrenuti nečiji broj i mrtvo hladno reći: „Nije mi dobro.“. Za sve one koji nisu otvoreni po pitanju razgovora o tome kako se osjećaju, za sve one koje su uvjerili kako je sramota ako ti nekada nije dobro, za sve one koje su uvjerili kako je njima uvijek savršeno: Lažu, ne nasjedajte! Isto im je! Život je lijep, itekako je vrijedan življenja. Ponekad vidite samo jednu mračnu točku i niste sposobni vidjeti čitav svjetionik oko nje. To je sasvim u redu. Svaka osoba na planeti je barem jednom doživjela takvu situaciju. Ponekad stvari nisu toliko strašne, samo ih niste sposobni vidjeti drugačije u tom trenutku. Slobodno nazovite, zaustavite, tražite, pitajte. Ne mogu sada sam, treba mi pomoć! Slobodno, bez ikakvog ustručavanja ili osjećaja manje vrijednosti. Jer vrtimo se u krugu gdje je pomoć tebi danas, pomoć meni sutra. Kada ovo shvatimo, prestat ćemo praviti natjecanja od života, prestat ćemo nositi mrtve cvjetove na hladne grobove, prestat ćemo skrivati svoju ljudskost kao da je nešto pogrešno. Kada ovo shvatimo, izgradit ćemo društvo u kojem će život uistinu postati onakav kakav bi mogao biti, da smo iole pametniji, izraz radosti!
