Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu.
O čemu sam pisala u jednoj od prošlih kolumni? Da, kako je cijena ulaska u kraljevsku obitelj prevelika, odnosno cijena je dvadesetčetverosatni objektiv uperen u tebe. Sloboda je ipak preskup polog za takvo nešto, moj osobni zaključak. Nekoliko tjedana nakon, već se premišljam. Zašto? Je li uperen objektiv sudbina samo tobože slavnih ili postaje neizbježna činjenica svih ljudi?
Sudionikom sam jedne korisne Facebook grupe koja broji bliže desetak tisuća žena. Ima tu raznoraznih akcija, izvrsnih savjeta, no sve češće se događa iduće. Uslikana nepoznata osoba na javnom mjestu, bez vlastitog znanja, s obavezno postavljenim pitanjem iskrivljenog morala. „Vidi je, nosi štikle od dvadeset centimetara, a maloj su joj usne zamrljane od sladoleda. Što vi mislite o tome?“. Usput se postavlja slika stvarne žene koja živi negdje u našem gradu. Ne baš tako velikom. Pošto smo primijetili kako uglavnom, manje više „svatko svakoga zna“ ( a nitko nikoga istinski ne zna, dodano iz mog iskustva). Nedavno je osvanula slika ambijenta poznatog gradskog kafića, na slici je žena, izuzev glave, u crnobijeloj haljini na točkice, uslikana u pozi gdje je oslonila (prekrižene, da ne bude zabune, ne vide joj se gaćice) noge na sjedalicu u kafiću. Žena očito uživa u kavi i gleda u more. Da, mogla je skinuti jastuk sa sjedalice, svakako jest. Hajdemo je sada razapeti. Slika je postavljena s moralnim upitom, željnim rasprave o tome kako je žena grozna, nekulturna ili ne znam ja kakva.
Vjerojatno u svrhu kratkoročnog olakšavanja vlastitih frustracija.
Jer, dok god imaš potrebu komentirati tuđu „ugodnu kavu“, činjenica je kako vlastita koju piješ nije nimalo ugodna. Vjerojatno se i mene, iskreno, moglo milijun puta uslikati u takvoj pozi. Svakakvih se komentara pronašlo, jedan od boljih jest, svakako kako su vjerojatno čišće noge položene na tu sjedalicu, od namjera ovakvih objava.
Ne želim uopće pomišljati kako se osjećaju ljudi, sve češće, van vlastitog znanja, uslikani te objavljeni pred čitavim pučanstvom. Gdje svatko tko ima pristup internetu, pa sukladno količini frustracija koje nosi u sebi toga dana, „dere“ po nepoznatoj, opet poznatoj osobi. Žena je zasigurno doznala za ovo, vjerojatno je bacila i haljinu i cipele u smeće, nakon što je shvatila kako je, van svoje volje, postala zvijezda dana lokalnih moralistkinja.
Svakodnevno iskrsne takva nekakva objava s uslikanim stvarnim ljudima, njihovim automobilima, registracijskim oznakama, odjećom, pozama u kojima se, ama baš svi pronađu. I enormnim brojem raznolikih komentara. Znam samo kako sam toga dana pred odlazak u grad ispregledala svaku poru na sebi. „Jel’ mi ostala gdje koja dlačica nakon depilacije, jel’ mi se oljuštio lak? Ma bolje mi ga je i skinuti, to je najsigurnije. Jel’ mi suknja prekratka, vidi li mi se ovaj ožiljak na nozi što sam se ovako smotana polila vrelom vodom, tko će održat’ ovaj puder na plus trideset, slažu li mi se cipele s torbom?,…
Nesavršena sam. Svi smo. Ponekad ćete me zateći u savršenim izdanjima i savršenim ponašanjima. Ponekad ćete me milijun puta dnevno imati prilike uslikati u nesavršenim izdanjima. Baš kao i ja vas. No, hajde, nemojmo. Hajde, ne glumimo lažan moral objavljujući tuđe intime imenom i prezimenom, pokušavajući si olakšati vlastite frustracije. Jer nećemo uspjeti u tome, makar ne dugoročno. Ako ti nešto smeta, ustaj pa reci čovjeku oči u oči. Ako vidiš kako su nekome pukle hlače dok šeta gradom, hodaj iza njega neka nitko ne vidi kako su mu pukle. Prije nego što objaviš nečiju sliku na internetu ili nečije ime i prezime, prošetaj par kilometara u njegovim cipelama. Kladim se kako bi se nakon par koraka izuo od bolova. Stoga, kupi kutiju flastera i dijeli uokolo. Nikad ne znaš kada će tebi zatrebati flaster.
Pretvaranja kako smo savršeni u svemu, a ljudska smo bića mi je, evo, baš danas, preko glave. Idem sada prošetati. Jedna mi je ruka nalakirana, druga nije. Nemam vremena, živi mi se. Krenem li sada lakirati drugu, past će mrak. Ne želim propustiti šetnju. Tko želi slikavati, široko mu polje. No, ako poželi, obje su ruke tu da zagrle, što se mene tiče. I ova s lakom i ova bez njega.
