Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Život u malim sredinama zna biti itekako zabavan i komičan. Svaki puta ostanem osupnuta količinom energije koju ljudi imaju pa uspijevaju živjeti svoje, a paralelno pretpostavljati tuđe živote. Ja bih se svakako spasila kada bi mi netko otkrio recept kako to sve stići, jer se evo svaku večer molim Bogu, samo mi proizvedi, molim te, još vremena. Neka živim svoj život, jer uistinu ima tu posla u mom životu. A ima i uživanja, nemamo se što lagati. Toplo se nadam kako ću vas nasmijati, jer se više niti malo ne ljutim. Dapače, na neki način i volim sve te ljude. Osebujni su, čine život šarolikim i bez njihovih nam pretpostavki život ne bi bio niti približno toliko zabavan.
Ponekad se u malim sredinama uistinu znamo osjećati kao prave zvijezde. Pa, dakle, krenimo:
1 Imaš fazu kada se udebljaš: „Malo si mi se zaokružila. Jesi to opet trudna? S četvrtim?“ / „ Nisam baba s četvrtim, nego trojke nosim ovog puta.“
2. Imaš dane kada izletiš iz kuće raščupana, u odjeći koju prvu pokupiš s poda (oh, moj Bože, s poda), letiš u dućan, jer te čeka milijun i jedna obaveza. „Što joj je? Sto posto je u depresiji!“
3. Dijete ti ima kovrčavu kosu. Imaš je i ti. Nebitno što je ti imaš. „Reci, a nju je vjerojatno mulat neki ili crnac napravio?“
Drugo dijete ti ima tamnu put i svijetlu kosu. I ti imaš tamnu put i svijetlu kosu. „Što ti je ovaj mali crn ovako? To je mulat napravio? Reci, a?“ / „ Ah, ne sjećam se sad, jedno je napravio mulat, drugo crnac. Samo se ne mogu sjetiti koji je koje napravio“. Nema veze što te uopće ne privlače niti mulati niti crnci.
4. Plus četrdeset stupnjeva je vani. Obučeš suknju i prošetaš do dućana. Zove te frendica, „piša gaće od smijeha“. „Baka XY kraj čije kuće prolaziš je rekla kako si besramnica koja prolazi cestom, nosi kratke suknje i zavodi njenog muža.“ Frendica plače od smijeha, ti ispočetka plačeš od bijesa. Nakon prvotnog šoka, pridružuješ se smijanju. „Sto posto ne nosim suknje jer je prevruće. Idući put do dućana obavezno idem u skafanderu, motociklističkoj kacigi i gojzericama. Na plus četrdeset. Ne nosim suknje niti zbog toga jer sam žensko i volim nositi suknje.
Što se tiče nošenja suknji u svrhu zavođenja osamdesetogodišnjeg čovjeka s dioptrijom minus stopedeset, ne znam što bih rekla. Eto, ako već crnci i mulati nisu moj tip, on sigurno jest. Jako mi se sviđaju dečki bez zubiju, vida i sluha koji se približavaju stotoj obljetnici života. To bi bila veza iz mojih snova. Niti bi me čuo, niti bi me vidio, nikada se ne bismo posvađali. San snova.“ Uglavnom, ovo je postala interna šala među mojim prijateljima. Prije svakog izlaska do dućana, moram se slikati da odobre outfit, procjenjujući jesam li dovoljno sređena u svrhu zavođenja osamdesetogodišnjaka. Ako slučajno odjenem nešto bezveze, dobijem dobronamjeran komentar: „Ne možeš takva proći pored ljubavi svog života.“ Ja se oglušim, jer ako je pravi, voljet će me i u staroj, poderanoj vreći.
5. Ideš u dućan, staviš slušalice na uši, slušaš glazbu. Odjednom ispred tebe iskoči ta ista gospođa kojoj zavodiš seksepilnog muža i počne vikati: „Ti si luda! / „Ne znam kako bih ti objasnila, slušalice u ušima nisu atomska bomba koju se spremam ispaliti na tebe. Nisam niti razmišljala o tebi, samo sam slušala glazbu. Sad već razmišljam, jer si mi skokom na ulici skoro izazvala infarkt, a još mi se ne umire. Voljela bih ti objasniti što su slušalice za mobitel i voljela bih ti objasniti kako je slušanje glazbe ugodno te nosi razne blagodati za duh. Jedna od njih je i ta da nemaš potrebu zaskakivati ljude na ulici na ulici govoreći im kako su ludi. No, bojim se kako ti to ne bi razumjela. Stoga odustajem. Usput, hvala ti na komplimentu. Ako je ovo što sam upravo doživjela izraz normalnosti, ja uistinu jesam luda i ponosim se time.“
6. Ne voziš, panično se bojiš sjedanja za volan. Svi imaju nekakve strahove. Ne bojiš se smrti, uopće. Da sada umrem, ne bih se uopće bojala smrti. Jedino bih se bojala neproživljenog života. Svakako, jedan od mojih najvećih strahova bio je sjedanje za volan. Dijete ti treba ići u vrtić, ti se bojiš vožnje. Prolaze cestom pored tebe, jedini napor koji je potreban jest ukrcati tvoje dijete u automobil. Dvije minute posla. Ne mogu, ne žele, naporno im je. Zahvališ se, skupljaš hrabrost. Prekrižiš se, sjedneš za volan pa što bude. Zahvalan si jer si se oslobodio straha i napokon voziš.
„Aaaa, sad ti voziš! Sad možeš svaki dan na kupanje, ionako se samo kupaš, ne sadiš krumpire i ne sjediš doma plačući jer si okružen govnima od ljudi. Dapače, smiješ se, plivaš u moru, usput stigneš i posaditi krumpire.“ „Upravo tako, sada samo idem na kupanje i uživam. Hajde se ti odvaži, uzmi sama troje male djece, kontenjer stvari za plažu, vježbaj ih rasporediti tako da svi zajedno uživate. Treba vježbe za to. Da ste u skladu i svi četvero uživate. Puno vježbe, prakse i treninga i energije. Hajde i ti odaberi ne ostati doma, pričati o tuđim životima, zavidjeti nekome što uživa jer se odvažio doći do toga. Hajde i ti, kada ti se spava poslije ručka, odaberi se ne izvaliti u poslijepodnevno odmaranje jer ti je sparno i spava ti se. Meni se također spava, no ja odaberem otići na plivanje.“
7. Trebaš ići cijepiti dijete, nemaš kome ostaviti drugih dvoje djece, spakiraš svih troje, navučeš štikle od petnaest centimetara jer ti se danas baš nose štikle od petnaest centimetara. Ukrcavaš djecu u autobus, svako nosi svoj ruksak, odvedete dijete k liječniku. Idući autobus za povratak je navečer. Vodiš djecu na tobogane, trampuline, popiješ kavu. Prohodaš pola grada s troje djece u štiklama od petnaest centimetara i dobro se osjećaš iako imaš žuljeve na nogama. Imali ste ispunjen dan. “Vidi je, majka troje djece, nosi štikle, djeca u tenisicama. Samo uživa, *ebe se nju.“ „Iskreno neka ti kažem, baš i uživam. Možeš i ti, ja ti ne branim.“
8. Rođena si u drugoj županiji i tvoje bliske prijateljice te mole neka dođeš za vikend kako biste izišle vani. Kupile su ti autobusnu kartu, samo im se pojavi. Večer prije završavaš na Hitnoj, u groznom stanju. Dobivaš tri injekcije. Stanje se smiruje. Pitaš doktoricu, što ću sada? Planirala sam sutra u Split. Doktorica odgovara: „Stanje je sada stabilno, idi u Split. Nemoj da život stane zbog ovoga.“ Super se zabaviš sa svojim prijateljicama, koje te hrabre ako se bilo što dogodi, Split ima Hitnu, mi smo tu.“ „ Stalno nekud lutaš, jebe se tebe.“
„U pravu si. Ovdje sam kako bih živjela, barem mi se to čini sasvim nekako logično.“
9. Imaš autoimunu bolest koja se pogoršava te svaki drugi dan završavaš na Hitnoj gdje više ne znaju što učiniti. U međuvremenu trpiš užasne bolove, s osmijehom na licu, jer je oko tebe troje djece. Kuhaš im, pereš, voliš ih, vodiš u šetnju, na more, smiješ se s njima. Sve to obavljaš u dostupna dvadeset četiri sata. Veseli te pisanje. Presretan si kad pišeš. Srce ti se ispuni kad dobiješ poruku.„ Svaki dan mi uljepšaš dan i ohrabriš me nečim što napišeš.“, „Ponekad mi se ne da ustati iz kreveta, zatim pročitam nešto što si napisala i odmah mi se živi.“ Čekaš neka svi zaspu, neka obaviš po kući što je nužno, sjedaš na balkon i pišeš. Legneš u jedan po noći, ustaješ u šest ujutro, jer uživaš u tišini jutarnje kave.
„Opet nije posadila krumpire, ništa ne radi, samo piše neke gluposti!“.
„Hvala ti, u pravu si. Važno se jedino dobro najesti poput svinje. Duh tko hebe. Meni se svakako čini kako smo manje više svi siti, a sve manje sretni. Trudim se, koliko mogu, to promijeniti. Ako ti to smatraš bezvrijednim, to je tvoj problem, Ja tvoje krumpire ne obezvrijeđujem. Bez hrane bismo zasigurno umrli.“
10. Šalju te u Zagreb. Najbolja doktorica u Zagrebu te odmah prima te stanje ide sve bolje i bolje. Zahvalan si na novoj prilici, olakšanju, osjećaš se sve bolje. Pola obitelji ti živi u Zagrebu, jednom mjesečno ideš na pregled. Presretan si jer imaš kome ostaviti djecu i prespavati dok posjećuješ liječnika. Djeca ti uživaju s tetom i ujakom. Ti uživaš s bratom i sestrom u nekoj dobroj pivnici u Zagrebu. Padate po podu, što od pive, što od smijeha dok prepričavate ljepote života u maloj sredini. Zavide ti svom dubinom bića. Ta oni u Zagrebu mogu prošetati i goli, nitko se ne bi ni osvrnuo. Opet ideš do dućana u suknji. Što ćeš sada, postavila si standarde, moraš ih održavati.
„Što je mala, ideš ti svako malo u Zagreb? Bit će si našla kojega gore?“ / „ Uh, baba, da kojeg! Crnac čuva dvoje jer je „veći“, mulat treće, a ja babo našla sad azijata za promjenu.“
Pozdravljam vas, idem se baciti u more.
