Kolumna Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Da se razumijemo, nogomet gledam inače nikad, a nogometno ludilo obuzme me toliko rijetko da su objektivnom promatraču vjerojatno veće šanse da me obuzme kravlje ludilo nego nogometno. Ali isto tako da se razumijemo, znam pošteno što je zaleđe, što je korner (a ne kornet), što je out, što 11-erac i ostale ključne riječi. Znam da sir Alex Ferguson nije vrsta sira i da Dida nije ničiji dida. Mada je to znanje koje sam pokupila usput odrastajući među ljubiteljima nogometa, dok je sestra još plakala kada je Totti gubio skupa sa svojom Romom i dok smo izrezivale Thierryja Henryja iz časopisa, a tata i brat kasnije do dana današnjega raspravljali o onoj besmislenoj je li najbolji Messi ili Ronaldo. Meni osobno niti jedan, ako me razumijete.
Sve u svemu, procedura nam je ovih dana gotovo svima ista. Imala sam lijepe nokte za snimanje, džabe mi kad sam ih pojela još na utakmici protiv Danske, čips je prebejzik. Boljelo me rame skupa s Kovačićem i noga skupa s Mandžom, strepila sam s Lukom da ne promaši i drugi penal protiv Danske jer znam nas Hrvate, bio bi nam na kraju kriv za sve pare. Po završetku utakmice imam glavobolju i upalu mišića, a frendica iz Slovenije mi šalje poruke kako je pola svoje zemlje tamo naučila našu ovogodišnju nogometnu himnu pa i Slovenci hodaju ulicama i pjevuše: „Srce mi gori, srce mi gori.“ Virim u ekrane kroz prste, kao da trebam pogledati odgovor na riskantnu poruku bivšem momku, a ne na to hoće li Suba obranit penal. Gledam Ćorluku na klupi…točka. Gledamo Raketu…točka. Hehe.
I uvijek će se naći netko tko će nas podsjetiti na to da je ovo samo turnir koji će proći, a ostat će nam pravi problemi u državi i ostale spike onih koji vjerojatno prvi odu s partija i koji ti odaju kraj filma prije nego što ga pogledaš. No shit, Sherlock. Osim što su nam nogometaši nerealno dobri i apsolutno zasluženo tu gdje jesu, podjednako lijepa stvar je vidjeti da su Hrvati doživjeli trenutak neke svoje kolektivne sreće, čini mi se da ga dugo nije bilo i da nam je postao već prijeko potreban. I onda od svih onih koji bi taj kolektivni osjećaj sreće mogli i trebali donijeti ovom narodu, donesu ga oni od kojih najmanje očekuješ. I cijeli narod to prigrli jer: „Gle – veselje, čips, zabava, društvo, pobjeđivanje, njah, ne zanima me to, neću“, rekao je nitko nikad. Eto zato vjerojatno grizemo nokte i strepimo skupa s tim momcima. Jer i na osobnoj i na kolektivnoj razini uvijek težimo istom – samo nekakvom razlogu za sreću i smijeh. A ruku na srce, nisu nam momci ni fizički loši. Ali to je valjda s muškarcima kao i sa ženama, najzgodniji su uvijek oni koji su genijalni u onome što rade i – svjesni su toga!
