Razgovarali smo sa Stellom Mešić, fotografkinjom koja beskompromisno živi svoju umjetnost

Razgovarala: Andrea Tintor

Društvene mreže omogućile su nam da osim što možemo stvarati vlastite mikro i makro svjetove koji će nam biti utočište, one su i komunikacijski kanal, prostor u kojem se osjećamo sigurno ili platforma na kojoj ćemo se iznova transformirati pred očima publike kako bi zapravo testirali vlastite unutarnje snage.

Stella Mešić umjetnica je koja se na mom radaru nalazi toliko vremena da ne mogu izdvojiti točku kad sam je počela pratiti zbog njenog uvrnutog smisla za brisanje granica vizualne umjetnosti, ali i prezentacije ženskog tijela i vlastitog viđenja istog.

U javnom prostoru poznatija kao Parts of the Sun Stella je u svojoj umjetničkoj platformi spojila ljubav prema fotografiji, umjetnosti, pisanoj riječi, ali i glazbi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Stella Mešić (@partsofthesun)

S obzirom da je fotografija najdominantnija nit vodilja njene kreativnosti logično je da otkrije kad je započela ljubav prema fotografiji i vizualnoj umjetnosti:

“Mislim da nije postojao neki konkretni početak. Oduvijek sam sa sobom nosila kamere ili mobitele i fotografirala sve što mi je zapelo za oko. Bili to trenuci s ljudima, zalasci sunca ili nešto treće što sam smatrala dovoljno interesantnim da ovjekovječim. Kako spadam u Tumblr generaciju, provodila sam tisuće sati scrollajući kroz milijune prekrasnih fotografija koje su me inspirirale da stvorim svoje.

Na početku sam željela biti fotografirana, a onda sam shvatila kako mi je mjesto iza fotografskog objektiva. Danas sam na obje strane. A vizualna umjetnost, vjerujem, zato što se ne bih mogla toliko dobro izraziti kroz nešto drugo. Došlo je prirodno. Volim vidjeti inspiraciju oko sebe, pronalazit je u svakom kutku svoje okoline, pa onda sve što stvaram, stvaram s nadom da prenese tu inspiraciju na one koji doživljavaju moje fotografije. Voljela bih da se mogu izraziti i kroz glazbu ili neku drugu vrstu umjetnosti, ali mislim da je vizualno odabralo mene, a ne obrnuto”, ističe Stella.

Kada ljudi stvaraju iza određenog pseudonima, a nalaze se ispred objektiva publiku najčešće zanima koliko su dvije, stvarna i fiktivna, persone zapravo – jedna. Prema Stellinim riječima jedno ne ide bez drugog i često nam ‘marginalizirani’ dio nas upravo dopušta svu kreativnu slobodu: “Kada je nastala, Parts of the Sun bila je onaj dio mene koji je smio biti bezobrazan i provokativan, karakterno jači… Onaj dio koji je branio Stellu od svega sa čime se osobno nije mogla boriti, pa je tu borbu pretakao u stvaranje umjetnosti. Kroz godine smo postale jedno, jer ono što ljudi vide na mojim fotkama je ono što ja stvarno jesam. Živjeti autentično za mene znači živjeti svoju umjetnost, zato smo neodvojive.

Trebalo je par godina. Nikada nisam ciljala da se to dogodi, no kao i sa svime što radim, kada držim neka viša stremljenja i ideale u fokusu, sve ostalo se događa spontano. Ja sam self-growth junkie i svjesna sam kako je to proces koji nikada ne prestaje, te mogu reći kako svakodnevno radim na sebi, bilo to kroz čitanje, pisanje, stvaranje ili nešto deseto. Ono što mi je najviše pomoglo u tom procesu je samoća, izolacija od svih vanjskih utjecaja i kopanje po sebi dok se ne bi srušila, a onda izbacila sve što ne treba i sagradila zdrave temelje na koje mogu položiti sve novo, inspirativno i korisno, kako za sebe tako i za moju publiku.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Stella Mešić (@partsofthesun)

Stellin svaki autoportret priča svoju autentičnu priču o smislu, traganju za sobom, borbi protiv društvenih normi, a ističe kako najviše inspiracije pronalazi u glazbi i filmovima:

“Prije svega glazba. Nećete me vidjeti da hodam gradom ili po kući bez slušalica. Ona je neizostavni dio moje svakodnevice i koristim je ne samo kao pozadinu za život već kao sredstvo inspiracije. Kada zapnem u stvaranju po dva dana znam samo ležati i slušati glazbu u kojoj pronađem nešto što me ponovno pokrene. A i slušam sve, od klasične glazbe, housea, indie rocka, elektronike… Filmovi su također neizostavni. Nema boljeg character buildinga od gledanja dobrog filma i ulaska u neku drugu ulogu kroz ispričanu priču. Postoje mnogi redatelji koji me neizmjerno inspiriraju kako kroz vizuale tako i kroz priču, no Christopher Nolan definitivno vodi i to zbog ideja koje prožimaju njegove filmove. Od knjiga rijetko čitam fikciju, a više teorijske knjige, psihologiju i filozofiju. U zadnje vrijeme sam oduševljena mislima doktora Viktora Frankla iz knjige Čovjekovo traganje za smislom te Jordanom Pettersonom i njegovim prethodnicima. Iz takvih knjiga crpim ideje za svoje radove, jer smatram da moja umjetnost osim što mora biti vizualno karakteristična, mora stajati za nešto uzvišenije. Mora komunicirati ideje dobra, jer po meni, ako to ne radi, onda je još samo jedna lijepa slika. Kako sam završila umjetničku školu u Osijeku, a nedavno i fakultet u Rijeci, konkretnije povijest umjetnosti i filozofiju, svo moje školovanje prožeto je umjetnošću i s teorijske i praktične strane. U svakom razdoblju pronalazim nešto što me inspirira. Možda bolje reći, dopuštam da me inspirira.”

Dekonstrukcija sebe jedna je od najizazovnijih vještina s kojom se čovjek može suočiti, a gledajući Stelline procese tranzicije čini se kao da joj to polazi za rukom i objektivom s lakoćom: “Kroz sve moje autoportrete prožimam ideju nužnosti transformacije i ponovnog stvaranja sebe, a onda i svoje umjetnosti. Ono kada ti ljudi kažu ”Znaš, promijenila si se.”, ja im uvijek uzvratim s ”Hvala Bogu da jesam!” Mislim da nema ništa gore nego stajati na mjestu cijeli život. A ako bih trebala u jednoj rečenici navesti tu ideju onda bi to bilo: Zahtijevaj rast od sebe kroz sve što prolaziš, jer možeš biti sve što zamisliš.

Dok radim često sama sa sobom prolazim proces odvajanja umjetnika od umjetnosti, tj. odvajanja mog fizičkog ja koje pozira ispred fotoaparata od Stelle kao umjetnice koja stvara tu fotografiju. Tako moje tijelo postaje objekt koji služi svrsi prenošenja ideje. Često sam se borila s mislima poput ‘što će selo reći’ ako pokažem malo više kože i hoće li me uspoređivati s nekim ljudima koji se skidaju na Instagramu kako bi dobili lajkove. Što više radim to što radim to me manje briga. Selo će uvijek pričati. Znam koji motivi stoje iza mojih fotografija, znam svoju istinu, a znaju je i moji ljudi. Svi mi jako dobro prepoznajemo kada je nešto iskreno, a kada nije. A i ako nitko ne prepozna, znam koja istina je gorila u meni dok sam stvarala. I to je sve što mi treba”, objašnjava Stella.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Stella Mešić (@partsofthesun)

S obzirom da djelujem(o) na Instagramu, platformi koja daje i jednako oduzima kreativnost i vrijeme potrebno za nju, zanimalo me kako se odupire hiperprodukciji sadržaja i postoji li takvo nešto u praksi:

“Iskreno ne odupirem se. Jednostavno nekad izgorim i nemam što više za stvoriti dok se malo ne ohladim i ne nadođem. Kod mene je sve intuitivno, jedem kad osjetim da sam gladna, spavam kad mi se spava, stvaram kad osjetim inspiraciju. Osim projekata koje radim s drugima, svi moji autoportreti su nastali taj dan kada sam ih objavila na Instagramu. Probudim se, osjetim da je danas dan za stvaranje ideje koju nosim u glavi, fotografiram ju, editiram, napišem opis i objavim. Ne bi to bilo to da je drugačije.

Osim da bi podržala kreativce koji me inspiriraju, trudim se što manje vremena provoditi na Instagramu jer sam shvatila koliko je ovisnost o društvenim mrežama i toj instant gratifikaciji stvarni problem. U četvrtom mjesecu sam i sama upala u beskonačni loop gledanja reelsa te memova i u životu se nisam osjećala gore. Maknula sam se s Instagrama na mjesec i pol dana i ponovno složila svoje prioritete. Shvatila sam da što više konzumiramo takve isprazne stvari, manje stvaramo. A to je jedan od problema cijelog današnjeg društva.”

Od uzora Stella izdvaja umjetnike različitih područja jer jedino kroz široki spektar i različite perspektive može nastati nešto novo, autentično i iskreno, na što je nastavak pitanje o Stellinim budućim planovima:

“Uvijek govorim da su mi najveći uzori Alexander McQueen, Rene Magritte i Hunter S. Thompson. Znam da je zadnja osoba na popisu kontroverzna i da se neće svi složiti sa mnom, ali nismo tu da bi svima udovoljavali. Ono što najviše volim kod ovih ljudi je njihova specifičnost. Kod McQueena je to provokativna, genijalna i idejno zasićena odjeća koju je stvarao kao nastavak na ono što je bio kao osoba. Kod Magrittea je to njegov nadrealizam u jednostavnosti, kada vidimo njegove slike znamo da je to on. Kod Huntera je to način na koji je živio. Iako nezdravo i toksično, on je bio osoba koja je gorila za onime što voli raditi. Bili su autentični i stvarni, sirovi, pravi ljudi, a ne prazna većina s kojom se danas susrećemo na društvenim mrežama. I ja se takvim ljudima divim svim srcem. Ljudima koji neće zatomiti ono što jesu kako bi se svima svidjeli. Imam naravno milijardu planova za budućnost, jer se ne mogu zasititi svega što radim. U nedavnim mjesecima sam naučila kako je najbolje raditi u sjeni, jer vanjska energija često remeti planove. Tako da će morati ostati iznenađenje.”

Stella kao i brojni umjetnici ima nepresušan popis onih s kojima bi htjela surađivati:

“Imam jedan pozamašan popis ljudi s kojima bih voljela raditi, a većinom su to dizajneri i glazbenici poput Matije Vuice i Senidah na domaćoj estradi. No, moj najveći san je fotografirati kampanju za Alexandra McQueena. Onda mogu u mirovinu.”

Pošto se polako vraćamo ‘normalnijem’ životu i druženjima Stella ističe kako na novim projektima radi već duže vrijeme i da postoji mogućnost da publika ima priliku posjetiti njezine nove izložbe:

“Izložbe su uvijek u planu! Čak na dvjema radim duže vrijeme. Ne znam kada će ugledati svjetlo dana, no poslat ću pozivnicu gdje god da se budu održavale. Jedna je više konceptualnog tipa, a druga čisto vizualna. Od svega što radim mislim da su mi izložbe možda najdraže jer vidjeti printeve svojih fotografija na velikim formatima, dotaknuti papir i dopustiti ljudima da im se približe i komuniciraju s njima, neprocjenjiv je osjećaj.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Stella Mešić (@partsofthesun)

Uvijek u prilikom intervjua s ljudima s kojima vjerojatno ne bih prestala pričati danima kažem “dodaj što god misliš da bi trebalo da ljudi čuju, pročitaju”. Rijetko se to dogodi jer mislim da većina percipira kako to kažem iz pristojnosti, no kao osoba koja se bavi različitim sferama komunikacija znam koliko je ponekad izazovno obuhvatiti sve pitanjima za intervju ili u najjednostavnijem i opuštenijem dijalogu.

Kao zaključak intervjua, Stella iznosi par misli koje ću i sama pospremiti negdje jer znam da nam svima trebaju:

“Za kraj samo želim dodati par misli. Ako želite raditi nešto i bojite se, do te mjere da osjetite strah u kostima, to je ono što trebate raditi. To je ono što će vas odvesti van zone komfora. To je ono zbog čega ćete izrasti u bolju osobu za sebe i svijet. Strah od vatre je racionalan, strah od ganjanja svojih snova nije. Novo je često zastrašujuće, ali treba se pitati je li od toga strašnije ostati ovdje gdje jeste sada. Da vam se život ne promjeni niti malo naspram onoga kakav je danas, biste li mogli to nazvati sretnim životom? I zapamtite, ako se vi ne osjećate dobro, ne možete pomagati drugima. Punite svoje čaše dok se ne preliju na svijet oko vas”, zaključuje Stella.

LifestyleKulturaRazgovarali smo sa Stellom Mešić, fotografkinjom koja beskompromisno živi svoju umjetnost

Facebook

99,687FanovaLajkaj