Oton Gliha 1972. godine izrađuje kameni mozaik na zidu foajea Kulturnog centra na Peščenici. Nakon odvajanja kazališne scene, mozaik dospijeva u backstage, uski prostor nedostupan publici, nalik tunelu ili spilji. Unutar tunela, gromače terra magice nude natruhe drevnih sjećanja koji ovim radom naša autorica, performerica i povjesničarka umjetnosti Josipa Bubaš doziva, i to glasom, oslobađajući prostore skrivene u vlastitom (ili kolektivnom) tijelu.
Josipa je rad izvela nedavno na Festivalu prvih.
– U biografiji kažete kako se, između ostalog, bavite „nečim između fizičkog kazališta, suvremenog plesa i performansa“ sudjelujući u različitim projektima. Zanimaju me počeci tvojeg interesa za izražavanje tijelom i pokretom. Možete li nam ispričati kako je to išlo?
Oduvijek me zanimao pokret, u djetinjstvu to je bio ples, ritmika, a kasnije su me počeli zanimati i drukčiji aspekti tretmana tijela. Tijekom studija intenzivnije sam krenula na različite radionice, od suvremenog plesa do glumačkih tehnika, ali me najviše intrigirao spoj koji sam otkrila u novim pristupima fizičkom kazalištu. Intrigirala me i performerska praksa, posebice radovi koji su kroz tjelesnost provlačili različite društvene kodove, mijenjajući ih i proširujući. Ipak, dugo mi je trebalo da se odlučim na samostalan rad i istraživanje. Na neki način, početak je bio upisivanje doktorskog studija tijekom kojeg mi je postalo jasno da me isključivo teorijski pristup ne zadovoljava i da je za mene bitna iskustvena praksa. Krenula sam raditi sama u dvorani, bez jasne slike o tome što želim. Kroz improvizaciju ili ponekad samo ležanje u dvorani postupno su se moji interesi krisatlizirali, područja koja želim stvoriti ili otkriti u tijelu. Inicijalna znatiželja koja se bazirala na proučavanju aspekata ritualnih praksi koji su tijelo i iskustvo gurali u rubna područja pretvorio se u interes za integraciju uma i tijela, energije i misli, okoline i značenja kao i njihovo prošireno shvaćanje.
– Koliko dugo ste na “izvedbenoj sceni”?
Intenzivnije se izvedbom bavim nekoliko godina, no još sam tijekom studija povremeno sudjelovala u izvedbama, tada uglavnom prezentacijskog tipa. Godinama sam pohađala različite radionice, uz povremene prekide i zasićenja, veliku želju, ali i obeshrabrujuće suočavanje s lošim uvjetima, nemogućnostima realizacije, vanjskim i unutarnjim blokadama.
– Gledajući tvoje izvedbe možemo steći dojam da se hrabro upuštate u eksperimente i istraživanja, ne štedeći se pritom. Tijelom prelazite granice uobičajenog, građanskog prostora…?
U izvedbama uglavnom radim ono što me inspirira i intrigira, ne bavim se puno poimanjem građanskog ili uobičajenog prostora. Nikada ne krećem iz želje za šokiranjem ili prelaskom neke društvene granice. Više sam koncentrirana na vlastite limite ili mogućnosti otvaranja i proširenja. Za mene su rad na izvedbenom materijalu ili sama izvedba prostor eksperimenta u kojem je moguće izmaknuti se iz uobičajenog kodiranja, istraživati mogućnosti tijela, energije, ponekad i podsvijesti ili svijesti. Volim otići u vlastite ekstreme, pomaknuti svoje granice, otkriti nešto novo o sebi, vlastitom tijelu, različitim mentalnim ili energetskim procesima. Ekstremi su međutim relativni, za neke umjetnike vjerojatno je ono čime se ja bavim još uvijek potpuno sigurna zona.
– Čime je bila inspirirana vaša nova izvedba? Uz Glihine gromače?
Već se neko vrijeme želim baviti istraživanjem glasa, međutim dugo sam to izbjegavala. Za mene je glas intiman prostor, nedovoljno otkriven, iznenađujuć, pun potencijala i istovremeno zastrašujući. Ove sam jeseni otišla na radionicu Irene Tomažin u Studenski centar. Irena je divna učiteljica i veliki znalac. Na radionici su mi se otvorili novi kanali, neka područja u tijelu za koje nisam znala da postoje pa sam naprosto željela krenuti u daljnje istraživanje. Glas je u ovom trenutku za mene proces samootkrivanja, čitanja neobičnih zapisa, propuštanje energije i naravno, usko je vezan uz pokret. Glihine gromače činile su mi se kao dobar inicijator takvog rada, s obzirom na njihovu surovost, poetičnost i primordijalnost. Prostor u kojima je Glihin mozaik u KNAP – u nakon pregradnje smješten inače je nedostupan publici, a pomalo podsjeća na tunel ili špilju te sam po sebi stvara tenzičnu atmosferu, želju za otvaranjem, prodiranjem, istraživanjem. Performans je nastao i kao site – specific i ujedno je prilika da se oživi Glihin zaboravljeni rad.
– Što je novo otkriveno u izvedbi u kojoj po prvi puta koristite glas?
Novo je korištenje glasa kao instrumenta, njegovih potencijala, upuštanje u improvizaciju s još nedovoljno istraženim medijem. To je također i svojevrsna ekstenzija tijela, nova vrsta kanaliziranja tjelesnih procesa, stanja, energija.
– Budući da vaš budući doktorat na Interdisciplinarnim humanističkim znanostima pri Sveučilištu u Zadru tematizira teorijske aspekte tjelesnosti i izvedbe kako vidite povezivanje i međusobni utjecaj teorije i prakse? Ima li ga?
Povremeno mi se čini da ga ima iako još uvijek tražim načine da iskustvo pretočim u tekst i obratno. U predstavi Rubberband koju sam radila sa Rinom Kotur pokušala sam neka teorijska promišljanja pretočiti u tekst kroz pokret i putem improvizacije, što je bio velik izazov jer tekst nastaje u trenutku, bez predumišljaja. Teorijsko izučavanje mi proširuje pogled na izvedbu, u najširem shvaćanju riječi. Izvedba pri tome može biti shvaćena i kao stvaranje kroz percepciju. Sudjelovanje u svijetu, situaciji, odnos okoline i osobe, vječna promjena i interakcija. Na neki nejasan način teorijsko istraživanje upisano je u sam iskustveni i izvedbeni proces, budući da tijelo sada promatram drugačije, punije, proširenije. Sve mi je jasnija fiktivnost odvajanja subjekta od okoline, posebice u iskustvenom radu. Praksa mi, s druge strane omogućava bolje shvaćanje teorije, punije čitanje teorija tjelesnosti i procesuralnosti tijela i uma.
– Butoh ples/pokret nalazite također inspirativanim …možete li nam reći nešto i o tom aspektu?
Butoh je kompleksna praksa i traži dugotrajan i kontinuiran rad. Radila sam ga tek kratko sa SU EN Butoh Company, tek toliko da mi otvori novi način poimanja rada s tijelom. Intenzivna unutarnja koncentracija kao i proces u kojemu tijelo otkriva drugost, otvara se za brojne mikroprocese, poprima neljudske i praljudske kvalitete svakako su dobra početna točka istraživanja. Sposobnost izmicanja iz uobičajenog poimanja tijela, identiteta, propuštanje različitih kvaliteta kroz unutarnji prostor i rad sa intencijom i intenzitetima za mene su neiscrpno područje istraživanja koje sam tek počela otkrivati.
– S kim ste dosad radili i kakvi su vam daljnji planovi?
Bila sam na brojnim radionicama, radila projekte sa Josipom Pinom Ivančićem, Željkom Drmićem, Rinom Kotur, Isabelle Schad, Adrianom Josipović, Nevom Lukić, Žak Valentom i drugima. Ponekad su to koautorski projekti a ponekad sam sudjelovala kao izvođačica. Ove godine raditi ću dvije tematski povezane predstave sa Vlastom Delimar, prema njezinom konceptu i tekstu, što me izuzetno veseli. Radim na projektu Participativna umjetnost za nevidljive zajednice, pišem predgovore za Galeriju Događanja i osvrte za emisiju triptih na HR3, a trebala bih i završiti doktorski studij.
