Tijekom života, a bio je zabavan, turbulentan i prepun iskustava te ću se usuditi izjaviti kako ih je bilo za prosječnih nekoliko života, nešto sam uspjela zamijetiti. Kako čovjek zna doći u situacije u koje je mislio kako baš on upravo nikada neće doći. Često i napravivši sve po PS-u i s najboljim namjerama, zateknemo se u situacijama u kojima bismo se ranije zakleli kako se nikada nećemo zateći. Eto što je život.
Možebitno kako vrijedi ona dobra stara: „Nikad ne reci nikad!“.
Neću uopće lagati kako nisam i ja bila „obično, ljudsko, normalno stvorenje“ (primijetite ironiju, mili moji) pa sam imala poprilične izjave za neke stvari: „Kako mogu? Ja to nikad ne bih! Uuuužaaaas!“ Sve dok me, jelda, život (točnije, samu sam sebe dovela, no nesvjesno) nije doveo u upravo jednu takvu poziciju u kojoj sam na vlastitoj koži osjetila kako se osjeća osoba koja donosi odluku za koju sam ranije bahato „blejala“ i osuđivala iz fine pozicije, a najfinija pozicija za osuđivanje bilo koga ili čega je dakako, na finom kauču, nogu preko nogu, ne baveći se svojim životom, već osuđujući tuđi. Dok ti tvoj teče ispred tebe, a bogme u svačijem ima i izazova za rješavati, ako pak nema izazova, ima onda ljepote života za živjeti. Eto, rugam se sa starom sobom. Jer kad sam se našla u gore spomenutoj situaciji, ja jesam izvojevala gadnu bitku sa samom sobom i ostala dosljedna onoj sebi koja je izabarala ipak ono o čemu je pričala.
Međutim, nikada neću zaboraviti one trenutke dok sam donosila odluku. E, tad sam bila u koži svih onih kojima sam s ugodne fotelje lagano sudila. Samo iskustvo tog vaganja odluke, bilo je traumatično. Oni trenutci u kojima sam se čupala od straha donoseći odluku. Preznojavala, povraćala, onesvijestila, milijardu puta vagala logične razloge i one nelogične… Tada sam lijepo spoznala što znači kada „koža“ nekoga koga si osuđivao postane tvoja vlastita. Točno sam tada unutar sebe izvrištala samu sebe kako ću se potruditi nadalje živjeti bez osuđivanja. Sve kako ne bih upotrijebila riječ „nikad“, koja me možebitno i dovela u gore opisanu poziciju. Ovo je davna prošlost.
Zašto pišem o ovome?
Jer sam primijetila kako je internet prepun osuđivačkih, brutalnih komentara. Dakako, svaki čovjek danas ima pristup internetu i to je neminovno. Brutalni su komentari jako česti u osudama tuđeg roditeljstva, osobito majčinstva, što je katastrofalno i poražavajuće. Internet je dakako i mjesto na kojem smo svi apsolutno savršeni te sve radimo savršeno, uključujući i roditeljstvo. Pogotovo ako se radi o tuđem roditeljstvu.
Jako rijetko čitam te komentare, no ovih sam puta, zbog teme, prevrtjela nekoliko zadnjih udarnih događaja i po meni su degutantni. Ovdje i sada neću glumiti ono što većina nas glumi dok se hladno smješka sa susjedama u onoj priči „ogovarale tri bake četvrtu, otišla treća, ostale dvije ogovarati nju“, itd., ili na internetu. Već ću reći ono što jest i kod mene i kod svih mojih iskrenih prijateljica.
Evo primjerice, moje istine. Ja ću napisati tekst kako je zdrava hrana bitna za djecu. Baš kao i mnoštvo drugih tekstova koji stoje i školski jesu dobri. No, mislite li kako ja nikada ne dam svojoj djeci čokoladu? Ili napravim dan banketa slatkiša? Bez obzira na to koliko se trudim na primjer, gasiti ekrane i borim sa svom okolinom povodom toga, mislite li kako nema dana u kojima ne mogu mrdnuti sa sobom, jer sam recimo, u menstrualnim bolovima, s glavoboljom, zuboboljom i imam pregršt posla jer još nisam nabavila kućnu pomoćnicu, a nemam ih kome ostaviti pa im pustim maraton crtanih filmova? Ima! Ima ih i kod mene i kod mojih iskrenih prijateljica. Kod ovih ostalih, valjda nema. Kako bi i bilo kada oni nisu realni ljudi, već savršeni, pa nemaju pametnijeg posla doli derati po majkama ili očevima po internetu, misleći kako je život ravna crta, pa te eto nikad neće dovesti u takvu situaciju.
Ljudi moji, dozovite se k sebi. Ako možete nekome pomoći, pomozite. Ako ne možete, nemojte odmagati. Zbog vas samih.
Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
