Cijeli svoj život vjerovala sam da nisam i da nikada ne bih mogla biti jutarnji tip jer bih se jutrom najradije još 5 sati mazila s jastukom i s vlastitom lijenošću. Na konstatacije profesora Botice koji nam je govorio da će njegova predavanja zauvijek biti u 8 ujutro jer mozak zorom dokazano najbolje funkcionira i da bi ih stavio i ranije da fakultet to dozvoli, kolektivno smo slijegali ramenima. Nama se činilo da nam ni 12 onakvih kava kakve smo držali na trošnim išaranim stolovima D4 dvorane u kojoj nam je predavao Usmenu književnost i male životne škole, ne može pomoći da nam mozak jutrom funkcionira uopće. A kamoli dobro.
Svi ti ljudi koji se dobrovoljno bude prerano i onda kada ne moraju i koji uživaju u jutrima, bili su mi bića s neke daleke planete s koje ja i velika većina ljudi koje poznajem, očigledno nismo. Uvijek sam zbrajala koliko više sati u danu takvi ljudi imaju i kako bi bilo divno biti jedna od te endemske vrste koja cvrkuće zorom ranom dok ostatak svijeta spava snom pravednika. Istraživanja kažu i da takvi ljudi imaju psihološku prednost nad drugim ljudima jer već sama činjenica da si budan, ali i da možeš odraditi neke stvari dok ostatak svijeta još spava, pozitivo utječe na našu sliku o nama samima. Osim toga, ako se ustanemo u vrijeme u koje smo si zacrtali, učimo sami sebe da si možemo vjerovati, kao što je to slučaj i sa svim ostalim stvarima koje smo si zacrtali u danu i koje smo potom odradili ili nismo odradili.
Onda sam nedavno spontano pokrenula razgovor s jednom takvom frendicom s druge planete koja obožava jutra i koja mi je rekla kako se slobodnim danima dobrovoljno budi u pola 7 ujutro i već prije 7 šeta po crnogorskoj obali. Uslijedio je moj šablonski odgovor da je to tako divno, ali ja nisam jutarnji tip. A ruku na srce, Zagreb nema niti morsku obalu kojom jutrima možeš prošetati, što bi bila skroz ok motivacija.
Sutradan ujutro, na dan kada sam mogla spavati do podna da sam to htjela, probudila sam se u 6:30 bez ikakvog alarma, sljedećih nekoliko dana isto, a onda i ranije. Promatrajući se, shvatila sam u kolikoj mjeri se zapravo jutrima budim puno ranije nego što trebam, ali ostanem u krevetu jer većinom se čini da nema smisla sjediti sam u stanu u 5 ujutro, dok sav normalan svijet spava. Počela sam se jednostavno dizati na prvo buđenje, što je prema istraživanjima i najbezbolnije za naše tijelo koje ima svoje prirodne intervale koji su za njega puno bezbolniji od onih umjetnih koje mu određujemo zvukom alarma ili još gore, odgađanjem alarma. Ispijanje kave bez pogledavanja na sat i jednostavno postojanje i gledanje kroz prozor, u sliku Filipa Juričića, u zid ili u nešto četvrto po vlastitim preferencama, dovoljno je da shvatiš da jutro ima svoju čaroliju i neopisivi mir koji nema niti jedno drugo doba dana. Ili prosto seljački po mojoj definiciji – jutro je najljepše doba dana baš zato što se nije još svaka budala probudila. Pardon my hrvatski.
Naravno, nije nešto što funkcionira baš svakoga jutra, ali ni jutarnjim tipovima ne funkcionira sve baš svakoga jutra, kao što ni Beyonce ne izgleda baš svaki dan kao Beyonce. Ali, prije nego što idući puta automatski, šablonski i nesvjesno izgovorimo da smo umorni ili pomislimo kako nikada ne bismo mogli biti jutarnji tipovi, možda bismo za početak trebali prvo provjeriti da nismo samo umorni od svih tih silnih „već sam danas umorna za sutra“ i „I am not a morning person“ internetskih natpisa koji nam iskaču na dnevnoj bazi. I koje smo počeli izgovarati i bez razmišljanja, svi, kolektivno, puno češće nego što je to zapravo tako.
U svakom slučaju, profesor Botica bio bi ponosan, jer da je morao birati između toga hoćemo li zapamtiti koje godine je izdana koja knjiga ili primijeniti neke njegove male životne mudrosti, mislim da bi na ovo s teorijskim dijelom progledao kroz prste. Na ovaj praktični dio bi pak sklopio ruke onako diplomatski kako to rade političari na televiziji, nasmiješio se, napravio teatralnu stanku i izustio: „Sapineti sat!“ ilitiga: „Pametnom dosta!“
