Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Prvotno sam namjeravala neku ozbiljnu temu, putem sam se predomislila neka bude komična tema. No, svakako možete izvući i pouku, makar bila komedija.
Majka sam troje djece već deset godina i uglavnom se spletom okolnosti nismo nešto previše razdvajali. Kad putujem, putuju svih troje sa mnom. Ssd polako i oni rastu, pošto je moje najmlađe dijete bliže četvrtoj godini, dakle, nema dojenja i pelena. Toliko je i mudra pa bi mogla slobodno sama sebe čuvati, međutim majka je majka. Majke su često šašave, pa misle kako će se ne znam što dogoditi ako njih nema kako bi sve iskontrolirale.
U toku ribanja kuhinjskih prozora, zvoni mi mobitel. Zovu me dvije prijateljice. „Slušaj, tad i tad, dolazimo po tebe pa idemo u Samobor tri dana na duhovnu obnovu. Znamo kako ćeš sad pronaći sto izgovora, pa smo te već preduhitrile. Budi spremna, dolazimo autom po tebe. Imamo stan u Zgrebu, pola dana „bauljamo“ po Zagrebu, pola dana smo u Samoboru na duhovnoj obnovi. Muž ti je slobodan ta tri dana. Nema izgovora, spremi se, ako ne budeš htjela, mi ćemo te oteti i ubaciti u auto.“
„Čekaj, neka razmislim, pa se javim.“ Perem one prozore, prljaju se svaki dan. Bacim krpu. Unutranji monolog teče: „Ako ovaj moj život nije duhovna obnova, ja ne znam onda što jest. Opet, privlače me te stvari oduvijek, te ih sama skoro svakodnevno proučavam. No, to nije tema sada. Hajde, Ivka, tri dana mira, tišine, naspavat ćeš se (na kraju jedino ovo nisam), pola dana uživati po Zagrebu, pola dana biti na duhovnoj obnovi. S curama koje obožavaš. Nema pranja prozora, kuhanja, domaćih radova, traženja popisa stanovništva po internetu. Plus, tri puna dana nećeš gledati „Frozen“. Spas.
Vraćam poziv: „Idem ja, cure s vama! Hoću kupiti bocu Jacka, da imamo nakon obnove?“„Stani, stani, smiri se! Idemo na duhovnu obnovu. Polako!“
Sjedamo za stol, na ručak. Obavještavam svoju bolju polovicu kako ja idem tri dana sama s prijama u Zagreb na duhovnu obnovu. Usput, čovjek je čitav ljetni godišnji odmor proveo sam doma, a ja sam s djecom ljetovala kod prijatelja. Samo neka mi se odmori. Sklapa sažalnu facu: „A dobro, nekako ću se ja snaći s njima sam.“ Skoro što manipulativno ne zaplače. Nasmijem se: „Hoćeš dušo, ne brini, ako se ja snalazim već deset godina i ti ćeš tri dana.“ Čuje mi po tonu kako je bolje neka ništa više ne govori. Dapače, hvata ga strah, hoću li se ja uopće vratiti s te duhovne obnove.
Tako sam lijepo provela skoro četiri dana, nakon deset godina, sama s prijateljicama. Uživale smo pola dana šetajući po Zagrebu, naslikavale se, pile kave u kvartovskim kafićima u pidžami (to je ipak Zagreb). Poslijepodne smo odlazile na duhovnu obnovu. Tamo je bilo sjajno. Osjećao se mir, ljubav, pjevale su se vesele duhovne pjesme, pljeskali smo. Baš poput onih crnačkih misa koje gledate na filmovima. Predivno. Prvi dan sam se zaljuljala u nekakvo nirvana stanje. Blažen osmijeh na licu. Ne priča mi se, samo uživam. Vide njih dvije kako sam inače nestrpljiva i živčana, sad već nekoliko sati, mirna, smijem se i uživam. Ne pričam, što je u mom slučaju čudo. Malo su se uplašile. „Što ti je?“. „Ništa, rekoh, pustite me, baš se osjećam savršeno.“ Trebamo poći kući. Pita prija, „gdje je moja voda?“ Napunila žena dvije litre vode u bocu, prazna boca. Rekoh: „Ja bila žedna pa popila!“. „Ivka, to je blagoslovljena voda. Ja natočila za doma. Nije ni čudo što si u nirvani!“. Tako smo se malo zezale. Ne znam je li do vode ili što me nitko nije tražio neka ga presvučem, obučem, vozim na trening, gledam Frozen,… ja sam doživjela nirvanu. Možda je oboje, tko će ga znati.
Nadalje, skroz sam se lijepo oslobodila. Bacile smo dugu šetnju po Zagrebu. Nažuljale me nove čizme. Mrtvo hladno ih izula i u čarapama odšetala par kilometara po zagrebačkom lišću. Divota! Trube automobili, bosa šeta po Zagrebu. Hebe me se. Neka trube.
Zadnji dan obnove. Opet se ja nalila one vode. Pita svećenik: „Jeste prvi put ovdje? Kako vam se sviđa?“. „Super, ja bih se i preselila tu, koliko je divno.“ Krepaje od smijeha. Upoznali smo neki mladi par, koji se priprema na ženidbu. Pa nam je dečko dobronamjerno savjetovao: „Hajde, cure, znam kako vam je zadnji dan. Ali nemojte sada ići u Zagreb piti u neki klub.“ Sve tri mu odgovaramo: „Hvala na savjetu, javi se ti nama za desetak godina, pa ćemo mi tebi dati savjet.“ Krepaje od smijeha.
Nismo zaglavile u klubu. Samo smo popile par Jackova u mirnom zagrebačkom kafiću. Nakon kojih sam ja, sa sluhom kakav prirodno jest (prevedi nije), otpjevala glasno čitav repertoar Joksimovića. Dakako, uz trbušni ples. Usred Zagreba. Nasmijalo se pola grada. „Jeste manita! Što joj je?“. „Ma, ima troje djece i prvi put je nekud otišla na tri dana sama bez njih.“. Imaju cure i snimku, no to ostaje u tajnosti.
Vraćam se doma. Svi živi i zdravi. Nedostajala sam im, punih par minuta dok nisam izvadila poklone iz torbe. Moja bolja polovica je šokirano došla do spoznaje kako naše najmlađe dijete ima probavu. „Znaš, Ivka, dva puta je danas! Dva puta! Ima tamo prljave odjeće, pobjeglo joj u gaće! Trebamo upaliti mašinu. Jesi čula?“ „Je, dušo, ne nerviraj se. Djeca imaju probavu. To je dobro za zdravlje. Upalit ćemo mašinu, nije nuklearna bomba, govno je.“ Pun olakšanja odgovara: „Dobro. Neće se srušiti svijet. Hvala Bogu!“
Sve u svemu, ako imate više djece, pođite povremeno na duhovnu obnovu, što god to vama značilo. Obnovite se. Mogu oni svi par dana bez vas. Vi biste se u svakom slučaju mogli obnoviti. Idem sada popiti malo one vode, ima nečeg i u tome. Pozdrav!
