Dok sjedim u kvartovskom kafiću uz prvu kavu i limunadu, iako je već skoro podne, razmišljam da mi je netko prije deset godina rekao što će biti moj život, vjerojatno bih vjerovala. Čak i kad je životna matematika govorila da za to vjerovanje nema računice.
Adrenalin i strah nešto su s čim koračamo neprestano kroz život. I kad završavamo poglavlja života, i kad šaljemo životopise na radna mjesta iz snova koja se na kraju ispostave da su deveti krug pakla.
Kad jednom iskoračimo iz prividnih sigurnosti radnih mjesta i odlučimo da možda ipak za sebe znamo bolje i da smo odlučili barem pokušati, to bolje može biti ‘samo’ beskrajna sloboda odlučivanja o vlastitom vremenu, poslovnim suradnicima, projektima…
I ni tad strah ne prestaje.
Potrebna je posebna količina tvrdoglavosti i upornosti da osvijestimo da jedino što nam preostaje je svaki dan napraviti barem jedan korak negdje. Ponekad je to unatrag da bi analizirali sve što možemo učiniti za idućih nekoliko koračanja naprijed.
Nije jednostavno.
Nije lagano.
Nije ni bajkovito koliko god na kraju često se utješimo romantizirajući uspješne priče.
A uspješna priča je zapravo ona koja ne ovisi o tuđem ‘što bi trebalo’.
Gledajući retrospektivno u vlastiti put koji sam izabrala pa ga prošla i prolazim još uvijek, danas shvaćam da je ipak sve imalo svoje ‘zašto’, a ‘kako’ se nalazilo po putu. Čak i onda kada nisam bila sigurna živi li se od pisanja i voditi vlastiti posao.
Klišej je reći da ono što se nije ostvarilo nikad nije bilo suđeno da se ostvari, no kada sve zbrojim i oduzmem to je jedna od onih primjenjivih istina od kojih bježimo. Najlakše je zakolutati očima na rečenicu ‘sve će biti u redu’, a to doista tako i bude.
View this post on Instagram
Ako sam nešto naučila s godinama, to je da je najpogubnije držati se za nešto kao da ne postoji drugi životni put, bolja alternativna solucija koliko god se u trenutku činila nemoguća. Bez obzira radilo se o privatnim ciljevima, međuljudskim odnosima ili poslovnim odlukama ponekad je najteže odabrati koje bitke voditi od odgovora na pitanje ‘što želimo biti u budućnosti’.
Nakon realizacije o bitkama koje svakodnevno biramo voditi i činjenici da imamo pravo odustati, završna spoznaja oslobađanja je shvaćanje da ne moramo sve same, i da je traženje pomoći zapravo jedna od krucijalnih životnih vještina.
S godinama naučiš da svaka etapa života nosi svoj set pitanja i jeftinih ljudskih znatiželja. Ponekad se pitam je li to radi provjere kako netko kotira u životu, koji su mu planovi, koliko znamenki ima na tekućem računu, živi li sretnije od sugovornika koji se zanima što je iduće…
Od ‘to želiš biti kad odrasteš do ‘kako misliš uskladiti poslovne obaveze i privatni život’ odgovor se najbolje iščita iz nekoliko sekundi tišine, pogledu koji govori više od riječi i rezultata koji ne trebaju dodatna objašnjavanja.
Još uvijek nisam točno sigurna što želim biti kad odrastem, ali mogu reći da sam zadovoljna osobom u kojom sam postala.
Hvala našim klijentima i partnerima na podršci u ostvarenju projekta; L’Erbolario, Beauty Garden, Kallos, Answear.hr, Jordan, Ghetaldus, Skintegra, lunilou, Tvornica Zdrave hrane, Kiehl’s, Silmari.
