Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Nerijetko se susrećem s rečenicom kako ne djelujem kao osoba koja se vidi u braku, kao nisam ja za to. I doista, (pre)dugo vremena sam razmišljala je li istina ono što mi govore, a da toga nisam ni svjesna jer ipak sam dijete rastavljenih roditelja i ipak mi mama cijeli život govori da nije sreća jedan papir.
Jedna sam od onih što tu i tamo bace oko na simpatičnu romantičnu komediju, no kad spoje žice umne realnosti shvate da se to događa nekom drugom. Ili kad se i događa u realnom životu, onda je kategorizirano kao neuobičajeno i sasvim ludo, primjerice kad dvoje bivših zaručnika iz mladosti prožive cijeli jedan život odvojeno, pa se nakon nekoliko desetljeća nađu u isto vrijeme na istom mjestu i shvate da je to „TO“. Život piše priče, a iako su moji korijeni drugačije određeni, naivno sam uvjerena da nas život pogurne da bude onako kako treba biti.
Odrastajući na čudan način, po nekim našim obiteljskim pravilima gdje sam slavila rođendan okružena prijateljima iz vrtića ili škole jedan dan, a drugi, ako je bio radni dan tata bi došao po mene na pauzi da odemo na kolače u obližnju slastičarnicu, počela sam vježbati da se sve može, čak i kad ljudi govore da je nešto van svake pameti međuljudskih odnosa.
Ponekad kad razmišljam o tim rastrganim trenucima kojih nisam bila ni svjesna dođu mi suze na oči jer mi je neshvatljivo koliku snagu i volju sam imala za slavljenjem dva rođendana, dva Božića, dva što god bi se trebalo obilježiti kako bih si dokazala da je moguće i da mi takvo razmišljanje dugoročno može ostaviti samo pozitivne uspomene.
Poreč je mali grad, ali prođe i po nekoliko godina da ne sretneš poznanike ili bivše (supružnike) jer su vam se životi davno mimoišli.
Moji su pobornici dobrog, korektnog odnosa zbog mene kao zajedničkog djeteta, i ništa više od toga. Kad otvorimo žutu štampu ugledamo poznata lica koja se danas rastaju, a sutra ujutro nasmijani druže u zajedničkom krevetu s idiličnim doručkom koji se mora zabilježiti i objaviti na Instagramu. Čisto kao patetični pokušaj dokaza da bivši supružnici mogu ostati najbolji prijatelji. Mogu li doista!? Mogu li bivši partneri ostaviti ego po strani, ostati u dobrim, prijateljskim odnosima čak i ako on u međuvremenu ševi mlađu, zgodniju i ljepšu, a ona se bori s odgojem, djecom i sama sa sobom te propalom vezom!?
Moji roditelji nikad nisu glumili prijateljski odnos, već odnos koji se zasnivao na „Dobar dan – Dobar dan“, zato prvi put kad su se trebali sastati na istom mjestu u isto vrijeme je bila moja maturalna. Zapravo, bilo je tu i moje krštenje u prvom osnovne, pa pričest i krizma. Dule je to vješto izbjegavao, ne jer „igra za drugu religijsku ekipu“ nego čovjek nije od svečanih ceremonija, naročito ovakve tematike. Shvaćala sam i razumjela, ali da mi je bilo svejedno – nije.
Zatim je došlo vrijeme moje maturalne. Mama je pozvala neke svoje prijatelje, svog partnera, Dule je došao s mojim tadašnjim dečkom i ekipom iz Umaga. Tu večer mi je bilo previše svega – emocija, zbunjenosti, pokušavanja hvatanja kraja s krajem, alkohola, uzbuđenja…
Na kraju, Dule koji nikad ne pije završio je „veseo“ jer uz moje prijatelje je nemoguće ostati pri svom samo-jedno-piće stavu. Maturalna kao maturalna, došla sam doma u devet ujutro, moji se u kaosu večeri nisu ni sreli. Tad mi je laknulo.
Često sam se zapitala postoji li normalna obitelj i kako to funkcionira jer sam s vremenom naučila čudnu formulu mog obiteljskog života koja drži vodu. Naučila sam pričati s njima o njihovom razvodu, odnosu, koliko su se okolnosti i drugi ljudi upetljati tamo gdje nisu trebali, gdje nisu smjeli.
Naučila sam, prihvatila i izgradila stav da veza ili brak u svom birokratskom obliku mogu imati rok trajanja, ali ljubav nikad. Ona samo poprimi neke drugačije forme.
Tako mogu sumirati da u brakove nužno ne vjerujem iako od njega ne bježim niti se volim okarakterizirati kao not the marrying kind. Čak sam zagovornik da uvijek postoji prostora za napredak i drugu šansu ako prva ne uspije.
Dok sam bila u osnovnoj moji su čak i komunicirali telefonski, najčešće jer sam do kasnije faze tinejdžerstva bila, pa u najmanju ruku neuhvatljiva ni za glavu ni za rep. Nakon maturalne nisam znala kada će se dogoditi trenutak da ćemo se nas troje okupiti na istom mjestu u isto vrijeme.
Sve dok djed, mamin tata, nije umro pretprošle godine. To je bio značajan zaokret u međuljudskim odnosima moje obitelji. Valjda to obično tako bude, zajedništvo se puno češće osjeti u tragedijama nego u slavljima.
Kad je djed umro, moja baka, tatina mama bila je na samrti, a tata u Srbiji. Trebao se vratiti istu noć da bi stigao na pogreb u Poreč, no ono najgore što se moglo dogoditi je da i baka umre u kroz dan – dva. Bili su to dani tuge, agonije i iščekivanja.
Nakon dvadeset godina, Dule je prvi put stigao u kuću iz koje je otišao, a meni se sve oko mene činilo kao da sam tad upala u neke druge dimenzije. Nisam plakala, valjda od šoka kako ljudi mogu biti civilizirani kad im život pokaže svoju drugu stranu. Baka je umrla nakon četrdeset dana i ponovno je došlo vrijeme da budemo obitelj.
Na promociju svoje prve diplome nisam otišla. Nisam niti pokazivala zainteresiranost, koja seže u ekstrem da je ta diploma još uvijek na fakultetu i da bih ju trebala podignuti drugi tjedan, ako budem motivirana za odlazak u Rijeku. Ne sjećam se jesam li ju uopće proslavila ikako drugačije osim odlaskom na pizzu i jednom rakijom.
To nije slučaj s diplomom novinarstva. Ostvareni cilj nakon deset godina se morao proslaviti i bila sam spremna podnijeti pritisak pompozne ceremonije i činjenice da će moji sjest za isti stol za kojim je uz mene još dvoje ljudi, a ne trideset kao na karminama. Čak me Dule par puta upitao kako se osjećam jer zna da sam pod pritiskom, još je predložio da on ne mora doći ako mislim da bi mi bilo neugodno. Rekla sam mu da ne pizdi.
Različita literatura i govornici kažu da je vizualizacija moćan alat i da treba određene stvari vidjeti u glavi kako bi se mogle ostvariti. Potvrđujem teoriju, no kad sam stajala pored djevojke kojoj su skoro suze krenule na oči od ponosa na sebe, shvatila sam da ja taj trenutak nisam zamišljala, niti tako niti ikako drugačije. Dala sam priliku životu da jednom ispuni prazan prostor u mojoj glavi, koji je često krcat.
Nakon dvadeset i … tri (?) godine mogu reći da ponovno imam zajedničku fotografiju s roditeljima.
Nerijetko vlastite roditelje gledamo samo kroz njihovu očinsku ili majčinsku figuru, pa ponekad zaboravljamo da su i oni obični ljudi, sa svojim vrlinama i manama te kriterijima za međuljudske odnose, veze i brakove.
Jednostavnije je upaliti veliki ekran i gledati nečiju tuđu, fiktivnu ljubav za kojom nesvjesno žudimo jer nam različite industrije serviraju različite ljubavne priče, no po meni, ono što se doista računa je što ćemo sami sebe naučiti promatrajući greške ili uspjehe nama bliskih ljudi i kako se to odražava na nas.
Postoje oni ekstremni slučajevi prepuni tuge i suza gdje razgovore vodi dominantno lupanje šakom o stol, u kojima vjerujem da ljubav treba svjesno ubiti koliko god osjećali da to ne možemo. Osobno, deplasirano je da pišem o takvim situacijama jer ih nikad nisam doživjela.
No, ono što mogu reći da se više ne bojim kao što sam se nekad bojala, a bojala sam se svega – zaljubljivanja, prekida, ponovnog zaljubljivanja, braka, razvoda… Misli su me vodile u monologe kako ću ja sve to ako me ikad sustigne jer drugi dio mene, kad pogleda rastavljene roditelje želi nešto drugo, ono suprotno – malo dugovječniji brak, ego koji ćemo zajedno staviti po strani, zajedništvo bez obzira na sve. Nekad sam se čak i sramila toga u mjeri da sam pokušavala zakopati ono što osjećam ili što bih u budućnosti željela ostvariti jer ljudima oko mene to nije normalno.
Ono što meni nije normalno, i na čemu još moram dosta raditi, je što se često zapitam zašto se još uvijek nisam naviknula na to jer retrospektivno kod mene u životu ništa nije išlo po društvenim normama. Nekako sam uvjerena da i dalje neće ići.
Sjetim se toga kad vidim roditelje za istim stolom da se prisjećaju nekih svojih anegdota iz prošlosti koje ne uključuju moj odgoj, kad vidim zbunjeni pogled na licu osobe kad čuje da sam psa dobila za rođendan od bivšeg i da je on jedna od nekoliko osoba s kojom odnos traje i mijenja se kroz godine kako se mijenjamo i mi, kad tvrdim da bez obzira na sve i dalje vjerujem u dobro u ljudima i da ako me pitaju za deset kuna da me ne zanima hoće li kupiti kruh ili pivo…
Uz svoje (rastavljene) roditelje naučila sam prigrliti autentičnost i život po svojim mjerilima vrijednosti koje nitko drugi osim mene ne treba razumjeti ili odobravati, da su moji izbori isključivo moji te da onaj kome je istinski stalo do mene će se ponekad dovesti u neugodniju situaciju ako ona meni znači, čak i doći u dom iz kojeg si otišao ili stati uz mene za obiteljsku fotografiju, jer se ne zna hoće li sljedeće ikad biti.
Naučila sam živjeti u trenutku.
I vjerovati u ljubav.
