Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Kome:
- same sebi
- partneru
- djeci
- roditeljima
- kućnim ljubimcima
- kolegama/cama na poslu
- usputnim prolaznicima
- blagajnicama
- proscima
- medicinskom osoblju
- konobarima
- nadređenima
- podređenima
- drugim ženama
- telekom operaterima
- frizerkama, kozmetičarkama
- …
- same sebi.
Zašto:
- jer mogu bolje
- jer ne mogu bolje
- jer se osjećaju krivima
- jer se ne osjećaju krivima
- jer su pod pritiskom
- jer nisu pod pritiskom
- jer žele napredovati
- jer ne žele napredovati
- jer žive kako žele
- jer ne žive kako žele
- …
Nebrojeno puta kada sam navela neki svakodnevni uspjeh, novi posao, novu odluku, implementiranu naviku većina mojih muških (!) prijatelja su mi čestitali, a ja bih blenula ili osjetila sram i potajno se zacrvenila.
Čestitanje, na čemu!? Na nečemu što se podrazumijeva, a to moje “podrazumijevanje” često je označavalo davanje otkaza u toksičnoj okolini, podvlačenje crte s lošim navikama, završavanje fakulteta, pokretanje bloga, osnivanje agencije… Meni je to sve normalno.
Kriteriji sežu do granice da bih u šesnaest sati dnevno (ako računam da prosječno osam spavam) mogla – ustati, raditi jogu ili otići trčati, izvest psa, pripremiti doručak, odvojiti vrijeme za rad, ubaciti eventualno koji sastanak, razmišljati o idućem obroku, mentalno posložiti kućanske poslove ako je stan u kaosu, čitati barem sat vremena, ponovno izvesti psa, obaviti još neku sitnicu… Uz sve te svakodnevne pizdarijice biti fokusirana na poslovne obaveze, zadatke i projekte na mjesečnoj bazi, pisati tjednu kolumnu, ostati pozitivna i inspirirana, biti motivirana za veće ciljeve koje imam…
…da bih na kraju osjećala da nisam dovoljno napravila te da bih mogla više.
U mojoj jednadžbi nema djece jer ih nemam pa o tom segmentu uopće ne želim pisati osim da je to još jedna posebna dimenzija obaveza.
Nego, nedovoljnost… Imposter syndrome, sindrom uljeza pojam je koji se ukorijenio u modernu psihologiju, a definira se kao fenomen kada pojedinci, češće žene, ne mogu prihvatiti vlastite uspjehe već osjećaju da im isti ne pripada.
U školi sam odličan uspjeh opravdavala rečenicama da su mi se pogodila baš pitanja na ispitu koja sam znala, da s guštom čitam lektire pa znam napisati dobar esej, da sam dosta zapamtila na nastavi… S vremenom sam itekako osvijestila koliko sam se naradila da bih postigla određene rezultate – nekad su bile neprospavane noći, nekad samo činjenica da sam bila ustrajna i tvrdoglava u onom što sam zacrtala.
View this post on Instagram
Toksično poslovno okruženje
Ipak, ono što sam primijetila je da osoba počne sumnjati u sebe u trenutku kada se nalazi u za njega toksičnoj okolini, a odraslim ljudima je ta okolina posao, na kojem provode najviše vremena.
Osjećaj nesposobnosti kreće od toksičnog odnosa koji imamo s nekim čije mišljenje cijenimo, no druga strana uvijek ima nekoliko “konstruktivnih” kritika za dodati bez predstavljene alternative – prezentacija za klijenta je ipak mogla biti drugačije složena, nisi baš tako trebala objasniti ponudu na sastanku, “dobro je to, ali ja bih ubacio/la” još u ovo”.
Mlađe generacije slušaju “ma dobro mi je to, ali ipak nije okej, trebaš još učit”. Čovjek uči dok je živ, ali kada bi mu se jednom ili dva puta objasnilo kako spada naučio bi, no menadžeri koji ne znaju upravljati ljudima uopće se ne trude postati mentorima mlađima od sebe već ih smatraju vječnim asistentima.
Sve slatkorječive kritike serviraju se pod krinkom da nam se nešto objasni za naše “dobro”, a zapravo nam se kontinuirano smanjuje vrijednost kako bi nas se držalo pod kontrolom i strahom da ne izgubimo posao.
Krajnja točka je kad se zapitamo jesmo li doista toliko nesposobne i nekreativne…
Nakon nekog vremena pojavljuje se sram od sposobnosti, uspjeha, potrebe da si čestitamo na dobro obavljenom poslu, a kamoli da te vijesti podijelimo s kolegama ili prijateljicama. U svijetu u kojem je kompetitivnost uvertira u zavist i ljubomoru te testiranje nečijeg ega ostaje malo prostora u kojem se osjećamo slobode i bez straha od osude od dobrih stvari.
Sramiš li se pokazati svoje pravo ja?
S promišljanjem o sramu i koliko on doista utječe na naš svakodnevni život počela sam čitajući Oslobodite se srama koji vas sputava. To je jedna od knjiga koja me na prvih par pročitanih stranica ostavila „paf“, ali ono najbitnije je što me natjerala da se zapitam tko sam i što sam radila ovih godina, što je utjecalo da mene da se bojim samoj sebi zapljeskati na dobro odrađenom poslu!?
Razlikujemo dva oblika srama: zdravi i toksični sram. Zdravi nas sram drži čvrsto na zemlji. To je žuto svjetlo koje nas upozorava da smo bitno ograničeni. Zdravi je sram temeljna metafizička granica za ljudska bića. On je dio osobnih moći svakog ljudskog bića. Omogućuje nam da znamo koje su nam granice i da tako djelotvornije upotrijebimo svoju energiju. Ne rasipamo vrijeme na ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo promijeniti. Zdravi sram možemo osjetiti kad se crvenimo u obrazima jer nas netko razotkrije. Jedan od takvih primjera je kada smo nešto pogrešno rekli na usmenim ispitima ili dignuli ruku pred cijelim razredom te bili u krivu.
Zdravi sram nas potiče da otvoreno govorimo o pogreškama, ali i lekcijama koje smo iz njih naučili.
Bradshaw također piše o zdravom sramu kao izvoru kreativnosti: Kad mislimo da smo potpuno u pravu prestajemo tražiti nove informacije. Biti u pravu znači biti siguran, a kad smo sigurni, prestajemo biti znatiželjni. Znatiželja i čuđenje u biti su svakog učenja. Platon je rekao da filozofija počinje s čuđenjem. Stoga osjećaj potpune sigurnosti i osjećaj da smo u pravu dovode do toga da prestanemo tragati i učiti. Naš zdravi sram, koji je osjećaj naše bitne ograničenosti i omeđenosti, ne dopušta nam da ikada pomislimo kako sve znamo. Naš je zdravi sram dobar utoliko što nas potiče tražiti nove informacije i učiti nova znanja.
Toksični stid toliko razara djelovanje našeg autentičnog ja da se i kroz oblike prikrivanja lažnog ja probijaju jasni sindromi srama. Svaki sindrom ima svoju posebnu strukturu. Toksični sram postaje srž neuroza, poremećaja ličnosti, nasilja i kriminala. Jedan od primjera toksičnog srama je kada bi znali odgovor na pitanje koje je profesor postavio, no ne bi dignuli ruku jer nas je bilo previše sram da uopće progovorimo, a kamoli kažemo nešto pogrešno pa da sve oči razreda budu uprte u nas i našu pogrešku. Kasnije se to manifestira da ne želimo preuzeti inicijativu na poslu, nego “stojimo sa strane”.
Toksični sram u kasnijim fazama prelazi u strahove od javnih nastupa, preuzimanje inicijative, rezanja loših navika, promjena, a obje emocije (i strah i sram) nas koče u svakodnevnom životu i osobnom razvoju.
Sram od uspjeha (i sram općenito) nam se usađuje u mitovima da moramo biti „dobri“, ali nigdje ne piše što je to „dobro“. Najčešće je to mjerilo okoline koja ima vlastite sustave vrednovanja dobrih i loših djela ili dobrih i loših osobina te nas vrednuju kroz subjektivno mišljenje (ona prezentacija s početka teksta). Jedan od takvih primjera je da smo dobre osobe ako klimamo glavom, ne ističemo se, ne svađamo se… U prijevodu: gušimo osjećaje vlastite individualnosti da bi se uklopile.
Dugotrajno takvim načinom života postajemo otirači drugih.
Strah nas blokira kratkotrajno dok sram ima puno dugoročnije i dublje posljedice koje na kraju nosimo u ljubavne, prijateljske, obiteljske ili poslovne odnose. Naša iskrivljena ličnost koja se temelji na sramu i ograničavanju ulazi u sve pore svakodnevice te s vremenom se možemo pomiriti da ćemo zaboraviti tko smo.
Jeste li se ikad našle u situaciji da niste znali tko ste uopće, a kamoli što želite u životu jer se nameću nečije tuđe vrijednosti kao jedine ispravne?
U tom grmu leži sram.
Da bismo izliječile toksični sram, moramo se prestati skrivati, prvenstveno od sebe. Sve dok skrivamo stid, ne možemo si pomoći. Da bismo izmijenili toksični stid, moramo ga prigrliti. Jedna stara terapeutska izreka kaže: Da bi se izišlo iz hodnika, valja proći kroz njega. Prigrliti stid znači bol. Bol je ono što pokušavamo izbjeći, no preko boli i spoznaje rastemo. Totalni self-help, Ali začudo pomaže.
View this post on Instagram
Samopromocija – što je to?
U jednom od tekstova pisala sam kako je klan Kardashian – Jenner utjelovljenje svega onoga što je besramna promocija. I istina je, nekome takav način jednostavno ne odgovara jer je preotvoren, no da se same nisu pogurale u showbusiness te da režirani skandali ne traju desetljećima teško bi opstale u industriji koja uvijek traži novu “krv”. A nama je problem objaviti jednu fotografiju, jedan post, jedan status o uspjehu na društvenim mrežama!?
Područje u kojem djeluješ ne mora biti pod svjetlima reflektora da bi stekli naviku da podijelimo onaj super članak koji je izašao o nama, da objavimo before i after fotku makeovera, da nazovemo nekog tko nam je blizak i podijelimo s njim da smo napokon tražili povišicu, dali otkaz, planiramo novi projekt… Sve dok to ne postane jedino što radimo u svrhu društvene validacije i neprestanog aplauza.
Jedan od načina na koji vidim crno na bijelo što sam napravila tijekom tjedna je zapisivanje ukratko koliko je tekstova išlo online, jesam li objavila kolumnu, evaluacija kako stojim s projektima. Nekad rezultati nisu najdivniji, no nekad se pitam kako sam sve to stigla i odradila što mi daje poticaj da ne odustanem.
Život je prekratak da se opterećujemo tko što misli o nama, na kraju krajeva – dobar brend se kreira na kvalitetnoj priči i vrijednostima koje potičemo.
Budi ono što jesi jer samo ti znaš tko si i što sve možeš.
Slavi svoje uspjehe i poneki pad.
Sva ostala mjerila su ionako društveni mit.
